Prepodnevno javljanje
U prepodnevnom programu nastupila je Ivana Eremić, peta takmičarka novobečejskog Jedinstva. Velika trema sa kojom je izašla na stazu ostavila je trag na njenoj igri i konačnom rezultatu.
U prepodnevnom programu nastupila je Ivana Eremić, peta takmičarka novobečejskog Jedinstva. Velika trema sa kojom je izašla na stazu ostavila je trag na njenoj igri i konačnom rezultatu.
Novi Bečej 14. jul 1914. – Sutjeska 13. jun 1943.
U rodnom mestu završila je osnovnu školu i jedan razred gimnazije, a zatim prelazi u Beograd gde završava gimnaziju i Umetničku školu kod profesora Ljube Ivanovića. Od 1937 - 1940, godine studirala je Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu u klasi Petra Dobrovića.
1937. godine postaje član SKOJ-a i član omladinske sekcije Društva "Ženski pokret". Osnivanjem omladinske sekcije i ženskog pokreta u Beogradu i aktivnošću žena komunista u njoj, stvoreni su uslovi za pokretanje lista "Žena danas". Jedan od najaktivnijih saradnika lista je i Paulina Sudarski.
31. maj – 1. jun 2001.
Pozivni kompozitorski konkurs
Jubilarna 150-godišnjica rođenja i 70-godišnjica smrti Josifa Marinkovića obeležena je bogatim i sadržajnim programima tokom cele godine. Deveta manifestacija „Obzorja na Tisi“ bila je u znaku trećeg kompozitorskog konkursa za solo pesmu i održana je 31. maja i 1. juna 2001. godine.
Gedeon Rohonci (1852–1929), veleposednik iz Turskog Bečeja, političar, odgajivač konja, sportski radnik i inovator, bio je ličnost čiji je život obuhvatao mnogo više oblasti nego što bi se moglo zaključiti samo na osnovu njegove uloge vlasnika velikog imanja na Bisernom ostrvu.
Milorad Mića Josimović (1949–) je svestrani umetnik i dizajner, čovek čije su ideje i stvaralačka energija ostavile dubok trag u umetničkom životu Novog Bečeja i šire.
Rođen u Novom Bečeju, Mića je još od detinjstva pokazivao dar za likovno izražavanje i sklonost ka oblikovanju prostora i materijala. Svoje umetničko obrazovanje stekao je u Školi za primenjene umetnosti u Novom Sadu, na smeru Oblikovanje unutrašnje arhitekture, gde je izgradio osećaj za sklad, liniju i formu.
3. jun i 4. oktobar 1999.
Posle dva otvorena takmičenja solo pevača (1995. i 1997) i dva pozivna kompozitorska konkursa (1996. i 1998), organizatori manifestacije „Obzorja na Tisi“ planirali su sedmu smotru sa velikim ambicijama. Prema utvrđenoj dinamici, na redu je bilo treće pevačko takmičenje. Prvi put, poziv je objavljen u vidu javnog oglasa u beogradskoj Borbi, pa se, zbog sve veće popularnosti takmičenja, očekivao veliki broj učesnika.
Kada je moj članak pod naslovom „Kumane“ izašao u Jugoslovenskom dnevniku 2. avgusta 1931. godine (broj 202), moji parohijani su ga oduševljeno prihvatili. Čitali su ga po skupovima i na ćoškovima pred slušaocima, te se javila želja da se isti odštampa u vidu knjižice i unese među narod, u moju parohiju.
Društveni život u Novom Bečeju i Vranjevu pre pedesetak i više godina odvijao se uglavnom u Sokolani i kafanama. Tu su se održavale konferencije, sednice i sastanci političkog ili naučnog karaktera. Jednom rečju, sve razonode i društvene aktivnosti odvijale su se u kafanama i Sokolani – u zatvorenom prostoru. Izuzetak su bili letnje kupanje na Tisi, fudbalski treninzi i utakmice u šumici Gradište.
Porazom Turaka kod Beča 1683. godine, nastavljeno je s njihovim proterivanjem i oslobađanjem gradova: Budima 1686, Segedina 1687, Beograda 1688, sve do Niša, Prištine, Peći, Prizrena i Skoplja.
U bici kod Kačanika 1690. godine poražena je austrijska vojska i u bekstvu napušta sve krajeve do Niša.
Turci su vrlo nemilosrdno kažnjavali hrišćansko stanovništvo, u krajevima iz kojih je potisnuta austrijska vojska, zbog njihovog neverstva u periodu povlačenja Turske iz ovih krajeva.
Od kada je veliko nevreme 1931. godine srušilo vitki toranj sa pravoslavne crkve u Novom Bečeju samo su nam retke fotografije i po koje razglednice ostale kao dokument o tom nikad ne prežaljenom, a toliko prepričavanom ukrasu naše crkve. Kada je iste te godine postavljen nov toranj sa širim gabaritima, a i po dužini dosta kraći, građani, a posebno vernici nisu baš sa simpatijama gledali na njega.
Takmičenje je počelo pre podne, u 10 časova, svečanim defileom svih učesnika ispred tribina kraj Tise, koje su bile popunjene do poslednjeg mesta. Nakon dodele plaketa i spomenica, zvanično je objavljen početak takmičenja. Žiri su činili vođa beogradskog kluba Bob, Đorđe Paljić, i organizatori priredbe Brana Kiselički i Vasa Nićin.
Beda i teški radni uslovi naterali su seosku sirotinju i proletarijat na organizovanu borbu putem štrajkova. Iako je bilo štrajkova i ranijih godina, 1897. godine oni su bili najmasovniji. Centar borbe bio je u Elemiru, a najznačajnija borba vođena je u Potisju, u nekadašnjem Dištriktu, gde je štrajk uzeo najveći maha u Turskom Bečeju, Kumanu, Melencima i, naročito, u opštini Torda.
Severoistočno od Novog Bečeja, na udaljenosti od 18 km, nalazi se Novo Miloševo. Ovo selo je po veličini. i broju stanovnika drugo naselje u opštini. Izgrađeno je na lesnoj terasi, koja je blago nagnuta ka zapadu, prema aluvijalnoj ravni Tise.
Uporedo sa dobrim igrama u prvenstvu, kuglašice Jedinstva bile su uspešne i u Kupu Srbije. Na finalnom turniru, održanom u Novom Sadu 28. i 29. aprila 2007. godine, Novobečejke su u polufinalu savladale Hajduk iz Kule rezultatom 7:1 i plasirale se u finale.
Poraz od Banata, koji je imao iskusne i odrasle igrače, nije obeshrabrio dečake Zvezde. Naprotiv, oni su se još više posvetili treninzima i odigrali dve utakmice na strani – prvu u Bašaidu, a drugu u Baodri. Na ovim utakmicama Zvezda je uključila i nekoliko bivših igrača Jedinstva, što je ekipi donelo fizičku snagu, ali je izgubila deo tehničke kombinatorike koja je bila njena prepoznatljiva karakteristika. Da su nastavili tim tempom, Zvezda verovatno ne bi bolje prošla od Banata.
Majstor akvarela i virtuoz na gitari, Branislav Stojančev, Novobečejcima poznat kao Paša, rođen je 1952. godine. Ljubitelj umetnosti, prirode i Tise, Paša je svoju slikarsku avanturu započeo 2001. godine, kada se posvetio zahtevnoj, ali plemenitoj tehnici akvarela. Od tada se više nego uspešno nosi sa svim izazovima koje ona nosi, nalazeći u njoj izvor mira, nadahnuća i unutrašnje ravnoteže.
Svima nama Novobečejcima je dobro znana prelepa spratna zgrada sa ajnfort ulazom na glavnoj ulici, između Osnovne škole Miloje Čiplić i porodične kuće braće Sakač. Sada se u prizemlju te zgrade, levo od ulaza lokal (bivši kafić Trokadero), a sa desne strane je sedište Turističke organizacije opštine Novi Bečej.
Devedesetih godina 19. veka socijalisti su već učestvovali na opštinskim izborima. U nekim mestima preuzimali su vlast. U Kumanu su najveći uspeh postigli na izborima za opštinsku upravu 1898. godine, kada su članovi Socijaldemokratske partije izabrani u Opštinski odbor: Toša Stančić, opštinski knez, Boža Radišić-Bratko, perovođa (sekretar), Živa Sekulić i Laza Tubić, eškuti (odbornici).
Najteža godina za Jedinstvo bila je 1933. Posle smene generacija krajem 1932. godine, klub se suočio sa slabim igračkim kadrom, ali i sa ozbiljnim infrastrukturnim problemima – voda se na igralištu zadržala sve do polovine juna. Treninzi koje je učitelj Sava Mojić započeo još u jesen 1932. godine, a nastavio u martu 1933, prekinuti su već sredinom aprila zbog poplavljenog terena.
Period od 1945. do 1963. godine
Opštinsko područje pokrivale su dve vodoprivredne organizacije: Gornjobanatska sa sedištem u Kikindi, severno od Novog Bečeja, i Potiska sa sedištem u Zrenjaninu, južno od Novog Bečeja. Dakle, postojale su dve vodne zajednice:
Prekretnicu u rezultatima Zvezde, a možda i u novobečejskom fudbalu uopšte, predstavlja 1939. godina. Igrači koji su nekada bili dečaci stasali su u mlade, ali već solidne fudbalere čija je veština znatno nadmašivala ono što su imali igrači Jedinstva. Većina tih fudbalera ponikla je u dečijim klubovima Zvezda i Banat, gde su sistematski učili fudbalsku veštinu, bez pomoći starijih.
Nemamo podataka o tome kako je bio organizovan društveni život Jevreja u Novom Bečeju i Vranjevu. Međutim, ostao je opšti utisak kod ljudi koji su pamtili to vreme da je osnovna snaga koja ih je objedinjavala bila njihova verska opština, koja je pratila razvoj zajednice i nastojala da organizuje pomoć ako bi neka od porodica bila u teškoćama.
Sava Baračkov rođen je 1929. godine u Kumanu, u Banatu, gde je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje – građevinsku i arhitektonsku školu – pohađao je u Novom Bečeju, Petrovgradu i Novom Sadu. Diplomirao je 1955. godine na Odeljenju za scenografiju Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Milenka Šerbana.