Zdravko Gavrić je u Novom Bečeju živeo pod tuđim imenom, Zdravko Radosavljević, jer je izbegao hapšenje od strane Mađara u Starom Bečeju, koji je tada bio pod okupacijom Mađarske.
Korisno je, u okviru prikaza uloge salaša u životu naših sugrađana iz ne tako davne prošlosti, izneti opšti izgled salašarskog dvorišta i raspored zgrada i prostorija u njima. Ovo, utoliko pre, što je približno tome izgledalo i dvorište seoskih kuća, pa će ovaj zapis koristiti i za takvu dokumentaciju. Pretpostavljam, da je to našim mlađim sugrađanima skoro nepoznato, te će na ovaj način biti sačuvani od zaborava detalji iz svojevrsnog života u banatskim poljima.
Severoistočno od Novog Bečeja, na udaljenosti od 18 km, nalazi se Novo Miloševo. Ovo selo je po veličini. i broju stanovnika drugo naselje u opštini. Izgrađeno je na lesnoj terasi, koja je blago nagnuta ka zapadu, prema aluvijalnoj ravni Tise.
24–25. maj 1998.
Pozivni kompozitorski konkurs
Posle prvog pozivnog kompozitorskog konkursa na temu Hleb, žito, žetva, kada je prispelo 14 novih solo pesama, za ove Dane Josifa Marinkovića organizator je odlučio da tema bude Hilandar, pošto je 1998. godina bila u znaku obeležavanja 800-godišnjice ove srpske svetinje.
Radovan Svilengaćin (1926–1976) bio je dugogodišnji direktor bioskopa „Vojvodina“ u Novom Bečeju i jedna od najznačajnijih ličnosti u razvoju filmske kulture u ovom mestu.
Sava Baračkov rođen je 1929. godine u Kumanu, u Banatu, gde je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje – građevinsku i arhitektonsku školu – pohađao je u Novom Bečeju, Petrovgradu i Novom Sadu. Diplomirao je 1955. godine na Odeljenju za scenografiju Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Milenka Šerbana.
Prvi skupštinski izbori za Konstituantu raspisani su tek dve godine posle ujedinjenja, kada je buržoazija smatrala da je postigla određenu međunarodnu i unutrašnju konsolidaciju. Da bi se osigurala na izborima, nije dozvoljavala ni elementarna građanska prava u oblastima bivše Austro-Ugarske: slobodu zbora i dogovora.
Laslo Gomba se još kao veoma mlad fudbaler pojavio na novobečejskoj fudbalskoj sceni. Zajedno sa Ferikom Kišom i Jožefom Čanjijem bio je među grupom entuzijasta koji su 1940. godine pokrenuli osnivanje novog kluba u Novom Bečeju pod imenom Napredak. Ubrzo po osnivanju klub menja ime u S. K. Zanatlija, gde je Laci brzo izborio mesto standardnog prvotimca i potvrdio svoj igrački kvalitet.
Najteža godina za Jedinstvo bila je 1933. Posle smene generacija krajem 1932. godine, klub se suočio sa slabim igračkim kadrom, ali i sa ozbiljnim infrastrukturnim problemima – voda se na igralištu zadržala sve do polovine juna. Treninzi koje je učitelj Sava Mojić započeo još u jesen 1932. godine, a nastavio u martu 1933, prekinuti su već sredinom aprila zbog poplavljenog terena.
Još u mladosti Bogdan je bio povučen i pomalo izdvojen iz društva. Ipak, bio je dobar kozer, otvoren kao čovek, muzički obrazovan – neko ko je, kada bi hteo, u svakom kafanskom društvu mogao da zauzme dostojno mesto. Međutim, nedostajala je ona najvažnija stvar – želja za takvim načinom života. Kao što se često u šali kaže: „ali“ – što devojci sreću kvari. Upravo je to „ali“ bilo presudno u životnom putu Bogdana Čiplića.
Početkom 1992. godine, na teritoriji Republika Srbija, nakon donošenja Zakona o vodama Srbije, formirana su tri javna vodoprivredna preduzeća koja pokrivaju celokupno područje države. To su:
Od kada je veliko nevreme 1931. godine srušilo vitki toranj sa pravoslavne crkve u Novom Bečeju samo su nam retke fotografije i po koje razglednice ostale kao dokument o tom nikad ne prežaljenom, a toliko prepričavanom ukrasu naše crkve. Kada je iste te godine postavljen nov toranj sa širim gabaritima, a i po dužini dosta kraći, građani, a posebno vernici nisu baš sa simpatijama gledali na njega.
Jevrejska zajednica u Novom Bečeju i Vranjevu imala je duboke korene i značajnu ulogu u privrednom, društvenom i kulturnom životu mesta između dva svetska rata. Jevreji su bili trgovci, lekari, činovnici, zanatlije, bankarski radnici i preduzetnici — ljudi koji su doprinosili razvoju zajednice i čiji su domovi, radnje i porodice bili deo svakodnevnog života Novobečejaca.
Poraz od Banata, koji je imao iskusne i odrasle igrače, nije obeshrabrio dečake Zvezde. Naprotiv, oni su se još više posvetili treninzima i odigrali dve utakmice na strani – prvu u Bašaidu, a drugu u Baodri. Na ovim utakmicama Zvezda je uključila i nekoliko bivših igrača Jedinstva, što je ekipi donelo fizičku snagu, ali je izgubila deo tehničke kombinatorike koja je bila njena prepoznatljiva karakteristika. Da su nastavili tim tempom, Zvezda verovatno ne bi bolje prošla od Banata.
Posle velikog uspeha u polufinalu, uzbuđenje je dostiglo vrhunac. Nije bilo mnogo vremena za slavlje, jer su svi sa nestrpljenjem iščekivali 14. oktobar – dan velikog finala Kupa Evrope. Stekao sam utisak da moj cimer u sobi, Laslo Makra, gotovo da nije ni sklopio oči tokom cele noći.
Beda i teški radni uslovi naterali su seosku sirotinju i proletarijat na organizovanu borbu putem štrajkova. Iako je bilo štrajkova i ranijih godina, 1897. godine oni su bili najmasovniji. Centar borbe bio je u Elemiru, a najznačajnija borba vođena je u Potisju, u nekadašnjem Dištriktu, gde je štrajk uzeo najveći maha u Turskom Bečeju, Kumanu, Melencima i, naročito, u opštini Torda.
Bela Farkaš pripada generaciji fudbalera koja je stasavala u teškim godinama Drugog svetskog rata, ali je svojim darom i karakterom ostavila dubok trag u istoriji novobečejskog fudbala. Fudbalski talenat nasledio je od oca Geze Farkaša, istaknutog igrača predratnog Građanskog, ali je Bela po darovitosti i zrelosti u igri prevazišao porodično ime koje je nosio.
Gedeon Rohonci (1852–1929), veleposednik iz Turskog Bečeja, političar, odgajivač konja, sportski radnik i inovator, bio je ličnost čiji je život obuhvatao mnogo više oblasti nego što bi se moglo zaključiti samo na osnovu njegove uloge vlasnika velikog imanja na Bisernom ostrvu.
Kada je moj članak pod naslovom „Kumane“ izašao u Jugoslovenskom dnevniku 2. avgusta 1931. godine (broj 202), moji parohijani su ga oduševljeno prihvatili. Čitali su ga po skupovima i na ćoškovima pred slušaocima, te se javila želja da se isti odštampa u vidu knjižice i unese među narod, u moju parohiju.
Milorad Mića Josimović (1949–) je svestrani umetnik i dizajner, čovek čije su ideje i stvaralačka energija ostavile dubok trag u umetničkom životu Novog Bečeja i šire.
Rođen u Novom Bečeju, Mića je još od detinjstva pokazivao dar za likovno izražavanje i sklonost ka oblikovanju prostora i materijala. Svoje umetničko obrazovanje stekao je u Školi za primenjene umetnosti u Novom Sadu, na smeru Oblikovanje unutrašnje arhitekture, gde je izgradio osećaj za sklad, liniju i formu.