- Tomislav Kurbanjev
- Tomislav Kurbanjev
Zalazak sunca
Polako dolazi
sumrak u vrbak,
prostori stoje
dirljivo pusti,
iznad vrbaka
leptir crveni,
čeka da se
u vrbak spusti.
Polako dolazi
sumrak u vrbak,
prostori stoje
dirljivo pusti,
iznad vrbaka
leptir crveni,
čeka da se
u vrbak spusti.
Pogled na Tisu bacim
nekad plavu, nekad zelenu,
a tvoj osmeh iz davnih dana
zadržao sam za uspomenu.
Veče me seti na ovlažila
svetla ulica.
Na pesmu vetra i boju lana.
Na zalutale kiše ispod okapnica,
na snove nesanice dana.
Veče me seti na granu dunje,
pruženu preko komšijskog zida,
na zagrljaje kose i žita,
na nit sećanja... koja se kida.
Gledam Araču, kolevku zvezda,
koju legenda često zaljulja,
a nešto bliže, za korak, dva,
Kopov od zlatne vode i mulja.
Umorno leto zastane, tako,
il' pogled, možda, uspori hod,
a tamo, napred, jutro miluje
tek probuđeni Matejski brod.
Purpurno veče, kraj Stare Tise,
na čokote se naslonilo,
Biserno ostrvo u prve snove
i vinograde zaronilo.
A, na Sokolcu vetrovi frkću,
bar mi se tako, uvek, učini,
a, u odaji slika draga,
slikana, davno, na utrini.
A sve to spaja reka Tisa
venama zelenog brišima,
koji se dobija samo na Tisi,
kad se ispreda rečna tišina.
Obrasle belim Tisinim cvetom,
stoje zidine Starog grada,
i šum talasa, kao poruka:
ovde samo lepota vlada.
Još bleje polja iza mojih leđa
i vetrovi pasu bakarne ledine.
Veče otiče k'o pesak peščanog sata,
korakom bez bata odlazi pogled na drugu
stranu.
Ćuti vodeno ogledalo na kome
drhte senke razapetih vrški.
Vrbe došle na pojilo k'o krda brzonogih jelena
i srna.
U pesak sam zaronio ruke.
Gledam, neugašeni opušci neba NA VODENOM
DLANU.
Svakoga dana žene dotrče,
na Tisu dođu da se rashlade,
da iz ispalca vodu piju
osmehom leta da se podmlade.
crkveni toranj u centru Kumana visok je 37 m