I

Podupirem već čitavu godinu šank bifea »Zumbul«, sa dvadeset godina razmišljam o svetu — a on mi sve nekako u gaćama. I danas ću se odvući u redakciju Nedeljnog informativnog lista za srez i okolinu »Nizine« da sa osećanjem prestoničkog novinara pišem o stanju na pijaci Pangrada.

Bife »Zumbul«, od kako ga znam, nosi u sebi kosmičku grešku. Pre svega to ime jednog čudnog, pomalo mesnatog cveta — bleskastobezazlenog i gotovo romantičnog. Cveta koji me je, ni sam ne znam zašto, podsećao na ženski polni organ, a kao — nije.

II

Zateknem sebe kako prvi put razmišljam o tome da ljudi koji pišu i jesu na neki način i uskraćeni. Šest je ujutru a ja sam u podstanarskoj sobici. Zgrada uz samu glavnu pijacu pangradsku. Ulaz iz hodnika stare dvospratnice, predratne. Gazda krupan, šezdesetih godina, prošle mu umrla žena. Onako ni građanin ni seljak, priprost a život ga naučio da veruje samo u ono što proveri. I Boga. Bog mu dođe kao rešenje za sve misaone nepoznanice i pokriće neuspeha. »Bog je, dragi, tako hteo«, znao je često da kaže a svaka dva meseca diže kiriju.

III

Pa sad — Pangrad ima dve glavne pijace. Ali, jedna je ipak glavnija. Zove se Smuđarska. Na nju se dolazi sa Velike reke po kojoj je i ulica nosila ime. Otuda valjda Smuđarska ima na drugom kraju dve zidane, oniže i dugačke zgrađice u kojima su bazeni. Tu se kupuju ribe, žive.

Čudno, zgradice na suprotnom kraju zatvaraju pijacu. A na ovom bližem Velikoj reci pijaca je pritisnuta zgradom Pangradskog zatvora. Tako su zatvorenici sa svojih prozora na spratovima imali pijacu kao čudesno pozorište. Pozorište sa kojeg se nabavlja sve ono čime čovek održava život i piljari unovčavaju rad. A zatvorenici gledaju.

IV

— To je tvoj stan? — pita moja lepa daktilografkinja iz kluba »Noćnika« dok otključavam vrata svoje sobice.

— Jeste — slažem, a da ni sam ne znam zašto.

— Upali svetlo — insistirala je kad smo ušli.

— To nikako — primećujem. — Deli me terasa od susednog stana pa sam zamoljen da palim samo noćnu lampu jer im jako svetlo smeta.

V

Mela Višnjić, naša daktilografkinja u »Nizini« ima problema. Pred udajom je a mladoženja ne radi iako je stariji od nje. Njoj je trideset i peta pa ne bi više da čeka. Neće da završi sa Tasom.

— Šta da radim? — pita me.

Priča mi posle da je mladoženja opsednut pronalazaštvom. Da je na pragu velikog otkrića. Još samo malo, kaže joj i uzima i poslednji dinar. Svi uzajmljujemo od prvog do prvog i jedemo i pijemo na kredit u klubu Sreza a Mela ćuti i pati.

Vidim, pronalazač je pronašao Melu.

VI

Gradski oci pregovaraju sa Jevrejskom opštinom Pangrada o kupovanju njihove crkve u Vojnoj ulici. Pregovori traju dugo i nikako da se privedu kraju.

Sve su novine Nizije već pisale da će se u sinagogi održavati koncerti zbog njene izuzetne akustičnosti, kako mi je detaljnije objašnjavao Digić. Tu će pevati horovi iz naše zemlje i sveta. Jednostavno — u njoj više neće biti tišine.

Lepo zdanje. Istina, dosta ruinirano i sa okolnim zgradama koje su građene u istom stilu i srodne namene.

VII

Pročuje se po Pangradu glas da je naša brza milicija uspela da ulovi zloglasnog obijača velikog broja domova u Srezu i šire.

Mlad i neobrazovan čovek ali inteligentan. Kad ga vidiš moraš da pomisliš da je student. Time je zavaravao i svoje žrtve. Možda bi bilo bolje reći prolaznike, dok bi ulazio u kuće ili stanove. Jer žrtve ga nisu ni videle.

A kako je to radio.

Priđe kući i osmotri je. Proceni gde je, po tipu kuće, koja prostorija. Uđe. Po rasporedu stvari pronikne u mentalitet onih koji tu žive i nepogrešivo krene prema mestu gde skrivaju novac.

VIII

U Pangradu se pojavila banda »Žuti leptiri«.

Tukli narod po ulici i uzimali im novac. Obijali i zlatarnice.

Posle njih prebila milicija.

I sve se smirilo

IX

Zima za mene donosi dve velike novine. Sasvim nove proizvode na tezgama Smuđarske pijace i značajnu izmenu piljarskih lica a u sve kafane — vruću rakiju.

Uspeo sam da dođem do dobrog zimskog kaputa i toplih cipela a debele pantalone, šal i rukavice imam još od prošle zime.

Bio sam spreman da zapevam i onu: »Ko se zime boji još ...« Moju varijantu, razume se, iz priče o tri praseta.

Ova zima mi je, međutim, donela i treću novinu.

X

Sretnem na Smuđarskoj pijaci prijatelja s Velike reke Gagicu Dondića. Ima na reci svoj brodić. Zove se »Ala«.

On omalen i sav minijaturan a žena mu krupna i guzata. Nakupovali se na pijaci pa će ti sa tim tašnama na brod i u plovidbu. Da po Velikoj reci raznose male terete za koje brodarsko preduzeće nije zainteresovano.

Gledam ih. Ona nosi dve velike, pune torbe. Taru joj se golemi guzevi i malo — malo uvuku među se široku, laku haljinu. Haljina se sva uvrne. A Gagica trčka iza nje i iz guzeva čupka ulovljenu tkaninu.

XI

Da li da svratim do Pante Grošića, mog berberina. Tek onako da proćaskamo.

Panta je enciklopedija Pangrada. Zna šta je bilo, šta se događa pa da vidiš — i šta će biti. Šiša on i brije razne glave. A glave i progovore. Ne može ono da se zadrži u njima. Pa bar pred berberinom da budu pravi. A Panta Grošić skuplja, slaže u svojoj pameti i izvodi zaključke.

Berberi su prvi ljudi — zvoni mi u ušima melodija i reči pesmice. Pa da znate i tako je.

XII

Pitam Marina i Džibića u redakciji kakva je bila pozorišna predstava.

Obojica, naizmenično, jedva da su znali da mi kažu o čemu se radilo.

Bili zauzeti, jasno mi je.

Tasa se ne pojavljuje a ni Dunja Gvozdić sa onim: »Redakcijski kolegijum. Zove vas glavni i odgovorni urednik«.

XIII

»Kod Gaje šaraglje« je naziv prve ekskluzivne privatne kafane u Pangradu. U delu je grada preko Velike reke. Sva je u seljačkom stilu.

Razalaćena seljačka kola sa okovanim točkovima, rudom, šaragljama, levčama i svim onim što čini prava kola za zapregu — tvore neku vrstu stilizovane pozornice. Odatle sviraju tamburaši. I to da izludiš. Po zidovima delovi konjske opreme: amovi, kajase, oglavine, đemovi, amovi sa praporcima...

Služe se sve sami specijaliteti Nizije.

XIV

Pangrad ima i čudesno Ostrvo pecaroša. Svi govore jednim jezikom: pecaroškim.

Na najisturenijoj tački tog ostrva, a u stvari poluostrva, malo naselje sa ulicama i kućama. Pripile se jedna uz drugu pod zajedničkim dugim krovovima a sklepane od dasaka, malo trske i maltera, kojeg betonskog stuba i ter-papira. A kućice. Imaju po tremčić i sobicu. Neka čak i dve. I sve to pod krošnjama starih razgranatih stabala kraj kojih su poređane štice, kao svežnjevi džinovskih čačkalica. One služe pecarošima da ih pobodu u dno plićeg kanala sa leve strane ostrva a za njih zatim pričvrste čamac. Da se ne kreće i ne mrdaju pecaljke sa olovima bez plovka.

XV

U redakciji »Nizine« kao pred buru.

— Redakcijski kolegijum — čujem sa vrata Dunju. — Zove vas glavni i odgovorni urednik.

Svi posedamo za dugačak sto u Tasinoj sobi.

— Kadrovski ćemo se popuniti, ojačati — vraća nam mir Tasa. — Mikajio Džibiću, ti ćeš od sada biti ilustrator. A ti Gane Peciću tehnički urednik.

Tajac.

XVI

Sinoć ste tako lupali vratima kad ste ih zatvarali, iz potaje će mi moj gazda Dimitrije Salašarov.

Zatekao sam ga u svojoj sobi. Sedi na mojoj jedinoj stolici. Čeka.

— Koliko? — pitam da što pre završimo.

— Znate i sami da je sve skuplji život.

XVII

Kaligula je dobio vozačku dozvolu. Nisam smeo da kažem kako sam to izdejstvovao. Pre svega zbog gospođe Antonićke. A još bi me posle i zezali.

Kaligula i balerina su bili u završnim pripremama za veliki stvaralački, reporterski pohod kontinentalnim i primorskim predelima naše zemlje.

Goran Petrisavljević je u podrumskim prostorijama zgrade Sreza napravio malu foto-laboratoriju. Tu gde su redakcijske prostorije, nije bilo mesta.

Pomagala mu je simpatična, veoma mlada i zgodna devojka, njegova tajna zaručnica.

XVIII

Prodali čoveka! — čujem kako sav u sportskom žaru priča Boško Sudijanić, naš novi redakcijski kolega.

— Kako prodali? — u čudu se javlja Dragoš Marin.

— Boško kao Boško — komentariše Goran Petrisavljević, novi foto-reporter i izvanredan poznavalac sportskih, posebno fudbalerskih prilika u Pangradu. — Dobar štos! Objasni Ijudima u čemu je stvar.

— Objasni ti — ljuti se Sudijanić jer će, vidi, izostati efekat priče koju je počeo.

XIX

Moja Smuđarska pijaca sva zelena. Prosto se tezge smeju. Mlado ovo, mlado ono, pa i to i to mlado. Da prsne. Pojure sokovi od prenabrekle mladosti, nestrpljive i podatne.

Piljarice prepričavaju masne viceve i još masnije, kažu, istine o drugaricama i gospođama Pangrada. Smeju se kao Eskimke u krevetu. Od srca i celim telom. Čela im se orose od naleta zadovoljstva i lascivnih domišljaja.

Mora da su vlažne, mislim dok im gledam zacaklene oči i rumenilo. Da ih dirneš, opekao bi se. Dobra hrana, čist vazduh pa onog nikad dosta.

XX

Danima dolazim u redakciju a kolege razgovaraju samnom samo u odsustvu sekretarice Dunje. Kad ona naiđe, razgovor ne prekidaju samo foto-reporter Goran Petrisavljević, sportski reporter Boško Sudijanić a Mikajlo Džibić tek onda razgovara. Ostali postanu naprasno zauzeti.

Vidim — stide se zbog toga. Zato odmah odem. Neprijatnije je meni. Podjednako zbog sebe i njih.

Kako da im kažem da je Tasa kukavica kad to moraju prvo sami da iskuse. U strahu su velike oči, setim se narodne poslovice i ustanovim da je tačna.

Zamnom, minut kasnije, na Bulevar izađe Jasmina Pašić, a odmah za njom i Dragoš Marin. Trči Jasmina i hvata me za rame.

XXI

— Dečaci, treba ubiti i koji dinar izvan plate — kaže nam Tasa dok večeramo u preuređenom restoranu hotela »Nizija«. — Nadam se da ste — za! Novac neće stići da vas pokvari, kakvom ste brzinom sposobni da ga potrošite.

To je istina.

— Hvala ti, Taso — javlja se prvi Sudijanić.

Ni sami ne znamo zašto, zahvaljujemo se i mi ostali: Gera Popadić, Dragoš Marin, Gane Pecić i ja. Poslednji se, kao krišom uz ustezanje zahvali i Sreten Pantić Kaligula. Ne izostaje ni sa jednog skupa za koji sazna. Iako ga kod kuće čeka balerina. A kad se vrati ona će govoriti dugo, brzo i jedva razumljivo.

XXII

Prvu susednu zemlju sam prespavao na jednom od dva kreveta na sprat, postavljena po širini kamiona — hladnjače iza leđa vozača i suvozača.

Probudim se pred austrijskom granicom.

Pogledam. Sve je isto kao kod nas. Samo uređenije i nalickanije. Posle vidim: i sa više mere. Nešto zatim primetim: i bez buke a uz smešak.

Drveće i trava su kao i kod nas.

Moji domaćini Đoka i Mane, kad smo zamakli u Alpe zaustavili »drumsku krstaricu«, izvadili primus i jednu lončinu pa u nju prosuli sadržaj tri konzerve. Krčka, štede devize, kažu.

XXIII

Roterdam.

Najveća luka Severnog mora sa ogromnim prometom.

Kao i značajan deo teritorije, ove čoveku primerene zemlje, na zemljištu je otrgnutom od tog mora.

Zato Holanđani i tako vole svaki pedalj svoje zemlje.