Predgovor

Nikada u životu nisam pisao knjigu. Poznajem nekoliko lјudi koji jesu i prilično sam siguran da prave knjige, one koje se pišu velikim početnim slovom i čiji naslovi odzvanjaju kroz godine i vekove, ne nastaju na ovako haotičan način. Uvek sam zamišlјao pisce kako po vasceli dan i noć sede za radnim stolom i rade na svojim pričama.

Pričama, da, jer to i jeste suština pisanja proze.

Ispričati priču. Umberto Eko je rekao da je „Ime ruže“ napisao samo zato što je, jednom prilikom, poželeo da ubije monaha. Slično tome (samo u pogledu motivacije, ne nužno i kvaliteta), i ja sam poželeo da ispričam priču. Pa, onda, još jednu.

Prvolјubavna priča

Neke drevne magije utkane su u samu srž ravnice i Tise, koja je deli na dve polovine. Svako ko je rođen ovde i ko živi ovde i ko umire ovde, ne živi samo na površini ravnice i uz reku. Nјih dve vezuju i spajaju svakoga ko kroči blizu njih.

Neprimetno, brzinom klijanja semena u banatskoj crnici, ali neraskidivo, čvršće od šarki koje spajaju Nebo i Zemlјu, istka se ta nit koja veže.

I nigde ta magija nije osetnija nego u varoši na levoj obali Tise.

Bdenje

Sa jeftinih zvučnika u uglu sobe Leonard Koen pevao je o lјubavi „hilјadu polјubaca dubokoj”.

U metalnoj pepelјari ukradenoj iz neke kafane sa kariranim stolnjacima jedanaest opušaka počivalo je u miru.

Dvanaesta cigareta zapalјena tog dana meškolјila se među mojim prstima. Lenjim pokretom ruke prineo sam je usnama i povukao. Odvratni dim ispunio mi je usta i grlo otuplјujući na tren hladnu prazninu koja me je ispunjavala do vrha.

Pismo za Izabel

– Nenapisano pismo neostvarenoj lјubavi –

(Decembra, pred zoru)

 

Najdraža Izabel,

Ponovo ti pišem. Kada ne znam šta ću sa sobom, ja sednem za sto, uzmem list hartije i pišem ti. Kako i ne bih? Prečesto si mi u mislima. Kuda god da pođem, nosim te u sebi. Prepričavam ti svoj dan, ti me slušaš i uvek imaš neko britko pitanje. Sva tvoja pitanja britka su. Nisam još čuo da si ikada rekla išta tupo i besmisleno.

Maštarije, ništa drugo, znam! Opet, šta mi na kraju dana i preostaje sem da te sanjam?

Uz šank

Pa, znaš kako to ide, buraz...

Postoje priče koje imaju uvod razradu i zaklјučak.

Postoje priče koje imaju zaplete, rasplete, obrte i slično. A postoje i priče koje nemaju strukturu, razlog i objašnjenje. One samo počivaju u umu tako nesavršene i bezrazložne i tek poneka od njih ispliva na površinu. Haotične priče o haotičnim ženama, iskrivlјene i osiromašene sećanjima.

Ništa njeno nije jeftino. To je bila prva misao kada sam je ugledao. Kročila je u tu zadimlјenu rupu punu zakrvavlјenih pogleda i prosutog piva i, istog trenutka, zasijala među stotinama drugih.

Ona je sanjala Pariz

Iliti kako sam voleo L.

Ona je volela Pariz, u kome nikada nije bila.

Oduvek ju je privlačio taj daleki, galski grad svetla, poezije, bajki i mode. Ideja Pariza u njenoj lepoj glavi ugnezdila se veoma, veoma davno. Nije se sećala vremena kada prelepi, svetlom okupani grad nije za nju predstavlјao otelotvorenje svih njenih snova.

Oh, kako je ona umela lepo da sanja...

U groznici

Kada ponoć otkuca i kada jedan dan umre, a naredni se rodi, tama postane gušća od mastila i teža od vodeničkog kamena. Tama je starija sestra noći. Ona je postala pre nego su naši preci podigli poglede ka nedostižnom nebu i shvatili da postoje i dan i noć i da jedno bez drugog ne mogu.

U toj ponoćnoj, povampirenoj, ledenoj tami prošaranoj neonskim svetlima naših digitalizovanih imitacija života, tajne prestaju da postoje.

Sve što je bilo, dođe na naplatu, a sve što će biti, zazvecka negde pred tobom poput kockica leda u praznoj čaši.

Gorko

Pitaju me često ko si ti. Odgovor je uvek isti.

Slegnem ramenima, isplјunem nekoliko dobro uvežbanih rečenica i uvučem se natrag u svoju školјku.

Kako da im objasnim? Kako se objašnjava neko ko postoji jednako u stvarnosti koliko i u mračnim lagumima mog uma?

Stvarna si. Naravno da jesi. Uvek si bila stvarna. Stvarnija, čak, i od mene koji sam te izmislio.

Pet stotina reči o tebi

Umoran sam. A ti si daleko. Ti si uvek daleko.

Ponekad, posmatram te dok sediš pored mene i čudim se koliko si daleko. Zar se dalјina ne meri kilometrima? Ispada da se meri i ćutnjama.

A mislio sam da su kilometri strašni.

Gde si kada tako odeš? Da li sam sa tobom u tim beskrajnim ponorima muka? Bezbroj pitanja podiže glavu u memlјivim dubinama mene. Stotinu strahova meškolјi se u snu i ja znam šta ih budi.

Znam da osećaju miris krvi i plašim se da ih ovoga puta neću moći uspavati.

Skica za priču

Trenutak je predug da ti kažem sve što mislim, večnost je prekratka da nadomestim sve što je moglo biti. Veliki Arhitekta ponekad napravi malecku grešku u proračunu i onda ono što bi trebalo da bude ustukne pred onim što mora biti.

Ali, i reka meandrira bezbroj puta pre nego se ulije tamo gde joj je suđeno.

Možda i nema Plana. Možda je sve ovo samo haos u glavi nekog dokonog božanstva. Možda, možda, možda... Previše nagađanja nosimo u glavama.

Sumnja je samo projekcija naših strahova iz dana davno nestalih na sadašnjost. Pred tobom je dilema starija od ruže saronske i lјilјana u dolu.

Mesečevoj kćeri

Ponovo tebi...

Reči koje se meškolјe negde pri dnu moje duše, isplivaju na površinu čim se Sunce spusti za horizont. Hilјade i hilјade reči koje želim da ti kažem, a koje ti prećutim. Stotine misli koje želim da vidiš. Bezbroj nemira i sumnji koje me kidaju kada sam bez tebe. Čitava jedna oluja nesigurnosti svodi se samo na jednu emociju, čistu kao dečja suza i oštriju od najoštirjeg čelika.

Dan je prekratak, a noć je beskonačna. Šapat sitnih demona i podmuklih bogova utiša se kada ih svetlo zore protera u njihove rupe. Ali dan je prekratak, a ti si daleko. Prokletnici namirišu tvoje odsustvo i izgmižu da liju svoj otrov na mene. Samo ti me od njih spasavaš.

Sasvim obična priča

– Iliti: Mom mlađem bratu –

Sedela je na klupi. Nije tu bilo ničeg neobičnog.

Ljudi su u ovom parku uglavnom i sedeli na klupama. Međutim, niti je klupa na kojoj je sedela bila obična, niti je ona bila i blizu toga da bude obična.

Klupa je bila ona Klupa na kojoj smo sedeli nekada davno (možda baš neke avgustovske večeri kad smo od „Ti i Ja“ prešli u onaj mali komad ludila koji se još naziva i „Mi“?). A što se Nјe tiče...

Ne znam.

Bajka o nama

– Posvađana priča –

Princezo, pa ne može to tako! Samo da dođeš i da sve bude u redu. Valјda i ja imam neko pravo tu da se lјutim? Ili ne? Ma, dobro, neću. Ne brini.

Samo sam pitao. Uostalom, taj most smo davno prešli. Možda i predavno. Ali, ja ga neću prelaziti ponovo. Jednom smo nekako i izdržali da se ne gledamo, drugi put bi mogao biti fatalan.

Da, znam, ti imaš te srebrne klјučeve kojima se otklјučava ovo malo srca što imam. Samo, ne znam šta će ti. Ta vrata, ionako, nisu zaklјučana. Nisu nikad ni bila. Samo smo ih ponekad malo duže tražili, svako sa svoje strane. Trebalo je vremena da se setimo da nema druge strane. Uvek smo bili na istoj. Ali, dobro. Tako to, valјda, ide.

Priče o pomirenoj samoći

Sans toi, les émotions d’aujourd’hui ne seraient

que la peau morte des émotions d’autrefois.

Pisati o prvim knjigama, naročito o prvim knjigama mladih autora, istovremeno je najlakši koliko i najteži zadatak u kritičarskom esnafu.

Najlakši, jer kritičar pred sobom ima jednu knjigu, jedan tekst – što će reći jedan paralelni svet tek u povoju – od mladog autora kojem tek predstoje književne geneze, metamorfoze i (r)evolucije, te se dalјe od jedne knjige, objekta metateksta, ne mora ići. Najteži stoga, pak, što, kao što sam već jednom napisao, prvenci jesu knjige prepune sumnje, nesigurnosti i samokritike; ali su u isto vreme knjige najvećih strasti, opsesija i iskrenosti.