Razlika je u načinu života stanovništva Banata i Bačke pod Turcima i posle njihovog proterivanja, pa sve do kraja 18. veka, kada se živelo po malim naseobinama od onog, koja je kasnije nastala kolonizacijom i podelom zemlje, uspešna obrada nametnula je potrebu za postojanjem salaša.

Na izgradnju salaša uticalo je ukrupnjavanje poseda, a normalno i veličina hatara. Posebnog uticaja imali su veliki kompleksi zemljišta i veliki pašnjaci kojima je vranjevačka opština raspolagala. Sve do agrarne reforme, posle prvog svetskog rata, Vranjevo je, posle Vršca imalo najveću površinu zemlje u opštinskoj svojini u Banatu 11.715 katastarskih jutara, pa je i to jedan od bitnih preduslova da u Vranjevu bude više salaša nego u okolnim selima.
Kasnije su, kada je obezbeđena veća sigurnost stanovanja i življenja na salašima, ovi izgrađivani i u blizini puteva i drugih saobraćajnica, podrazumevajući i železničke pruge. Njihov broj je bio toliko velik da je za pojedine salašarske naseobine u Severnom Banatu železnica u blizini otvarala svoja stajališta za putničke vozove kao što su: Crna Bara kod Vranjeva, Derić kod Kikinde, Ester kod Padeja i dr. To je u mnogome olakšavalo dolazak i odlazak salašara u naseljena mesta i povezivanje sa selom i gradom i društvenim životom uopšte.
Ubrzani razvoj salaša izazvan je posebno razvojem kapitalističkih proizvodnih odnosa i intenzivnijim ulaganjem kapitala u poljoprivredu.
U cilju lakše i racionalnije obrade prostranih oraničnih površina, naročito onih udaljenijih od naselja, salaši su za to bili predodređeni. Oni su izgrađivani pored velikih kompleksa travnate površine, koja se koristila za ispašu stoke.
Salaši su podizani pored pašnjaka uz dolove, jer se tu duže zadržava sveza trava za ispašu stoke. Oni izgrađeni, pored velikih pašnjaka i uz dolove spadaju u red najstarijih, a tek kasnije izgrađivani su na višim-suvljim delovima.
U Vranjevu pa i u Novom Bečeju, sve do nedavne prošlosti, salaši su bili jedan od vidova življenja. Proizvodnja ostvarena na salašima kako u ratarstvu, tako i u stočarstvu bila je od velikog značaja za snabdevanje gradske pijace.
Prvobitno naselje Vranjeva nalazilo se na Vranjaku, jer se stanovništvo tada uglavnom bavilo stočarstvom, a u tom potesu se trava duže zadržavala nego na procednim višim delovima. Kasnije je selo preseljeno bliže obali Tise. Naglo se razvijalo i ubrzo posle razvojačenja potisko-pomoriške granice i formiranja velikokindskog dištrikta, postalo veliko selo sa velikim hatarom.
S obzirom da je selo bilo uz samu reku, a Tisa je u ono vreme bila teško premostiva, pa je normalno da u takvim uslovima hatar bude na onoj strani na kojoj je selo. To znači, da je selo na jednom kraju hatara i samim tim je drugi na najvećoj udaljenosti, ili da je bar polovina dvostruko udaljenija od naselja koje se nalazi na sredini hatara. Vranjevački hatar se pruža i do 18 kilometara udaljenosti i tako udaljeno zemljište se moglo efikasno obrađivati samo sa salaša. Vranjevo je zbog toga imalo više salaša nego na primer Melenci, Kumane i druga sela koja se nalaze na sredini hatara.
Salaši su bili glavni centri za proizvodnju žitarica, industrijskog bilja i stočne hrane. Ali isto tako i osnovni proizvođači krupne i sitne stoke. Pored proizvodnje stočne hrane, tu su bili i veliki pašnjaci na kojima su bez posebnog napora odgajana krda goveda, velika stada ovaca i čopori svinja.
Zahvaljujći salašima, Vranjevo je spadalo u red velikih proizvođača žitarica i stoke u Severnom Banatu. Zato su vranjevački vašari trajali po tri dana i bili su nadaleko čuveni po prometu stoke.
U vreme, kada se zemlja obrađivala konjskom, a još ranije volovskom zapregom, salaši su bili prava neophodnost, naročito za one čija je zemlja bila u udaljenijem delu hatara. U Vranjevu je priličan broj zemljoradnika imao zemlju udaljenu od 10-15 kilometara od sela, pa sad pokušajmo da izračunamo, ma i najgrublje, koliko treba volovskoj zaprezi da prevali put od 15 kilometara - verovatno 3-4 sata u jednom pravcu, a isto toliko i za povratak. Tako je izgubljeno 7-8 časova rada, u odnosu na onog koji tamo ima salaš. Konjskom zapregom se taj put prevali nešto brže, ali je i u tom slučaju potrebno 5-6 sati.
Nije samo u pitanju gubitak vremena, što se tiče rada zaprege i čoveka, nego što su, skoro svi poljoprivredni radovi vezani za određeni vremenski rok, pa ako se ne obave u tom razdoblju, zakašnjenje će uticati na smanjenje prinosa. Posebno, što stoka i kada ne vuče teret treba da prevali put od 30 kilometara, a salašarski konji ili volovi za to vreme urade onoliko, koliko će oni iz sela tek uraditi za vreme trajanja njihovog efektivnog rada na njivi. To je tako ako se radi o oranju, sejanju, vozidbi i svim drugim zemljoradničkim poslovima.
Lako se može pretpostaviti šta za zapregu znači, posle celodnevnog oranja, povratak kući od čitavih petnajst kilometara. Umori se kočijaš koji presedi taj put na kolima, a ne konji, pa još i da pokasaju.
Pored ekonomisanja sa radnim vremenom i snagom stočne zaprege, salaši su bili od velike koristi i za, u to vreme, dobro došlu podelu rada. Način života u proširenim porodicama gde su muška deca i posle ženidbe ostajala u roditeljskoj kući, pa se tako pored oca i majke nađu još po dve, pa i tri porodice oženjenih sinova sa svojom decom, nametao je potrebu za salašima kao nekakvom oduškom u tom pritešnjenom domaćinstvu.
Salaši su predstavljali veliko osamostaljenje, makar privremeno i prividno mladih supružnika, ispod prisustva i tutorstva svekra i svekrve. Vreme provedeno na salašu predstavljalo je za mladi bračni par pravo uživanje, u odnosu na one koji žive u zajednici sa roditeljima.
U tim porodicama vladala je određena podela rada, pa se za izvesno vreme, ako je u porodici bilo više oženjenih sinova, naizmenično vršio boravak na salašu za duži ili kraći vremenski period. Vodilo se računa, da pri stvaranju poroda žena pre porođaja provodi vreme u selu, kako bi joj se mogla pružiti odgovarajuća pomoć babice ili intervencija neke starije iskusne žene. Isto tako vođeno je računa, da i pri određenom uzrastu dece, za vreme školovanja budu u selu uz svoje roditelje, a to znači da će na salaš ići oni mladenci koji su tek zasnovali brak i tako redom.
Ovde su nabrojane samo one osnovne koristi salaša, a bilo ih je još mnogo drugih. Naravno sve je to bilo u određenom razvoju proizvodnih snaga i za ondašnje uslove života uopšte.
Salaši su bili ti, koji su harmonično povezivali i usklađivali privređivanje i stanovanje u zavisnosti sa prirodom okoline, a to je baš ono što danas najviše nedostaje čoveku u urbanim sredinama.
Rasuti po hatarima salaši su predstavljali obeležje ravničarskog kraja i njegov karakterističan način življenja i privređivanja. Za njih, pojedini stručnjaci kažu, da su „živopisni svedoci graditeljskog umeća". Stvarno, na najvećem broju salaša bili su vrlo vesto usklađeni funkcionalnost i estetika, što je sve bilo usklađeno ne samo sa tlom već i sa podnebljem.