Stari putopisi i turski defteri govore da su Srbi trgovci u krajevima preko Save i Dunava igrali značajnu ulogu još pod Turcima, ali se o Srbima zanatlijama, iz tog doba, vrlo malo zna. Podaci o njima javljaju se tek osamnaestog veka što ne znači da zanatstvo i Srba zanatlija nije bilo u tim krajevim i znatno ranije.
Preteča industrije bili su domaća radinost, zanatstvo, pa u daljoj podeli rada manufaktura do mašinske industrije, automatizacije i elektronike u dalji progres. Kada je Novi Bečej u pitanju onda iznetim pretečama treba dodati još i vodenice, suvače, vetranjače i olajnice, pa do parnih pilana, mlinova i ciglana. To je — na žalost — i sva industrija s kojom su Novi Bečej i Vranjevo zakoračili u dvadeseti vek.
Prve hanove i mehane u Novom Bečeju zabeležio je još u svom opisu Lepog grada Bečeja Evlija Čelebija, da bi posle proterivanja Turaka iz ovih krajeva tek 1738. našli zabeleženo da u Bečkereku te godine nije bilo nijedne mehane, ali da se zato nalazi mehana u Šimuđu; za koju je selo plaćalo arendu (zakupninu) dvadeset forinti. Posle proterivanja Turaka postojale su mehane u Bečeju, Bečkereku, Modošu i Pardanju, ali kako je veliki broj ljudi umro od kuge ili odveden u tursko ropstvo, mehane su zatvorene.
Razvoj privrede i uspostavljanje boljih komunikacija — parobrodi, izgradnja železnice, doprineli su porastu prometa, a u vezi s tim javila se i potreba za novom funkcijom novca, kao kreditnog sredstva. Formiraju se kreditne ustanove i banke koje su u određenim trenucima, uz odgovarajuću garanciju, uticale na povećanje prometa pojedinih područja, firmi i pojedinaca — trgovaca i zanatlija.
Na duhovni život Novobečejaca i Vranjevčana, pored ekonomske osnove, uticali su tokom vekova razni politički, verski i drugi momenti. Zahvaljujući ekonomskoj moći, koja je preduslov i osnovni podstrek za razvoj nadgradnje u kojoj kultura zauzima važno mesto, Novi Bečej i Vranjevo imali su, sve do polovine devetnaestog veka, izuzetne uslove.
Prilično iscrpne podatke o novobečejskoj tvrđavi izneo je istoričar Rudolf Šmit u svojoj studiji — Grad Bečej — objavljenoj u Glasniku Istorijskog društva 1939. godine. Za taj svoj rad Šmit je, pored drugih istorijskih izvora, uglavnom koristio arhivski materijal Kriegsarchiv-a iz Beča. U tom se arhivu, između mnoštva drugih podataka, čuva i nacrt (plan) tvrđave Bečej sa svim podacima, koji je izradio inženjerski kapetan Johan Kristijan de Kolet neposredno pre početka rušenja bečejske tvrđave marta 1701. godine.
Jedan od najstarijih spomenika kulture u ovom kraju su ruševine monumentalne crkve Arače (udaljena oko dvanaest km od Novog Bečeja i Vranjeva u pravcu severo-istoka). Smatra se da sadašnji očuvani ostaci potiču od crkve izgrađene 1228. godine, ali da je ona podignuta na mestu gde je već, između devetog i jedanaestog veka, postojala crkva, o čemu svedoče fragmenti dekorativne plastike s motivima trostruke pletenice.
Ne zna se gde je bila prva crkva u Vranjevu, ali se pretpostavlja da je takva crkva ili bogomolja postojala još od 1743. godine. Te godine osvećeno je platno — antimins od strane mitropolita tamiško-lipovskog-Georgija Popovića, za službu u hramu Sv. Jovana Preteče u šancu Bečej. Pogrešno je da je antimins za crkvu u Bečeju, jer u Novom Bečeju već je do tada postojala mala crkva (manastir), koja je imala svoj atimins i koja je bila posvećena sv. Nikolaju, a uz to Bečej i nije bio šanac. Taj antimins mogao se odnositi samo na šanac Vranjevo i čuva se u riznici temišvarske eparhije.
Luteranska crkva skromnijih dimenzija, po svojoj veličini bila je u skladu s brojem pripadnika te veroispovesti. Evangelisti se prvi put spominju u Novom Bečeju 1820. godine. Tada se između ostalog iznosi da je broj pripadnika u Aradac: 1.459 i u filijalama tamošnje crkve u Elemiru, Melencima, Novom Bečeju i Kikindi 246 vernika.
Jevrejska crkva (sinagoga) izgrađena je 1865. godine, a nalazila se u Ulici Žarka Zrenjanina br. 16. Do nje je bila i zgrada gde je stanovao kantor (pomoćnik rabina). Sinagoga je bila skromnijih dimenzija i odgovarala je broju vernika iz Novog Bečeja i okolnih sela, koja su pripadala novobečejskom srezu. Izgled joj je bio jednostavan i skroman, a i unutarnji izgled je bio jednostavno opremljen.
Katolici Novog Bečeja do 1747. godine, a u to vreme ih je bilo ukupno šezdeset osam raznih nacionalnosti: Mađara, Nemaca i Hrvata (lađara), nisu imali svoju bogomolju niti sveštenika. Pripadali su parohiji u Velikom Bečkereku gde su odlazili na bogosluženja, a tamošnji sveštenik je obavljao sahranu i druge za religiju vezane običaje.
Osamdesetih godina devetnaestog veka osetila se velika potreba za produžnim školovanjem i sve više dece odlazi na školovanje van Novog Bečeja. Pretpostavlja se da nastava u novobečejskim osnovnim školama nije bila na nivou koji je obezbeđivao uspešno savladavanje nastavnih programa i gimnazijama i građanskim školama. Zbog toga, Jevreji, po uzoru na svoje sunarodnike iz Velikog Bečkereka, osnivaju svoju osnovnu školu. Podignuta je školska zgrada do same sinagoge na uglu Ulice Hajduk Veljka i Žarka Zrenjanina.
Katolici u Vranjevu nisu imali svoju parohiju sve do 1880. godine. Imali su filijalnu crkvu koja je potpadala pod parohiju u Novom Bečeju. Crkve nisu imali, a na molitvu su se skupljali u bogomolji koja je bila u kući Feješ Janoša do same današnje katoličke crkve u Vranjevu. Tek 1881. izgrađena je mala crkva na meslu gde je današnja plebanija katoličke crkve. Ta zgrada kako je onda izgledala, takva je i danas.
Na crkvi stoji godina izgradnje — 1774, što ne odgovara stvarnosti. Taj datum potiče iz 1871. kada je crkva popravljana, a nađen je 12. septembra 1931. Tada je Novi Bečej i okolinu zahvatio orkan, koji je naneo velike štete i odneo dvadesetak ljudskih života. Potopljena je lađica koja je saobraćala između Starog i Novog Bečeja i tom prilikom se utopilo u Tisi više od dvadeset lica. Tada je srušen i vrh pravoslavne crkve u Novom Bečeju.
U jabuci srušenog dela tornja nađena je limena kutija puna ulja u kome je bio list hartije na kome je pisalo:
Nema podataka o nastanku škola u Novom Bečeju ni u opštinskim, ni u crkvenim dokumentima, pa su sveštenici, početkom dvadesetog veka, pokušali da na osnovu usmenih kazivanja da dođu do najstarijih vremena — od kada su škole osnovane i počele s radom. U tom su malo uspeli, jer su se sećanja protezala najdalje do polovine devetnaestog veka. Zbog toga smo prinuđeni da koristimo opšte podatke o školama u Banatu, jer se među tim podacima pominje postojanje, ali ne i godina nastanka, škole u Novom Bečeju i Vranjevu.
Građanska škola je u Austro-Ugarskoj imala za cilj da sprema mlade ljude za rad u privredi. Za razliku od niže gimnazije koja je davala znanje koje se moralo nadopunjavati daljim školovanjem, u građanskoj školi nastavni programi bili su tako podešeni da daju zaokruženu obuku. Mladi ljudi sa završenom građanskom školom sticali su znanje koje im je omogućavalo da se, pri uključivanju u zanat i trgovinu lakše snalaze.
O osnovnoj školi u Vranjevu se saznaje tek 1768. godine iz popisa škola. Učitelj je bio Sava Stojković, a i u protokolu matice krštenih u Vranjevu uvedeno je 1773. godine novorođenče Save Stojkovića, magistra. Za školu se navodi da spada među bolje srpske škole, jer je imala osamnaest učenika, a u njoj se učilo, pored čitanja i pisanja, i veronauka i računanje.