Od kada je veliko nevreme 1931. godine srušilo vitki toranj sa pravoslavne crkve u Novom Bečeju samo su nam retke fotografije i po koje razglednice ostale kao dokument o tom nikad ne prežaljenom, a toliko prepričavanom ukrasu naše crkve. Kada je iste te godine postavljen nov toranj sa širim gabaritima, a i po dužini dosta kraći, građani, a posebno vernici nisu baš sa simpatijama gledali na njega. Mada je rečeno da je to samo privremeno, bilo im je žao, ali razumeli su da u eri velike finansijske depresije kada je vladala besparica, takav poduhvat je bio prosto nezamisliv. Ipak, među stanovništvom je tinjala nada da će se jednog dana neko setiti, da uz pomoć veledostojnika Srpske pravoslavne crkve i države da im vrati njima toliko drag toranj. Posle Drugog svetskog rata i promene društvenog uređenja u socijalistički-komunistički režim, i taj tračak nade se ugasio. Nastupili su teški dani za crkvene opštine, a na upražnjavanje verskih obreda komunisti nisu baš blagonaklono gledali. Kada je 1952. godine krst iz centra grada prenešen u pravoslavu portu, tek tada je svima bilo jasno da će malo ko od njih, a i od njihove dece dočekati da vide toliko priželjkivan vitki toranj.

Jestel’ čuli priču o vitkom tornju?
Andre Karolj
Istorija
Nažalost propuštena je retko ukazana prilika, po redu druga, da se ispravi to što je orkansko nevreme uništilo 1931. godine. Kao što znamo vera ne umire, a nada ne umire ni kada nema više nade. Tako dragi moji sugrađani ne gubimo nadu, doćiće vreme kada će se naša nadanja ostvariti, ali tada će to već biti priča za naše potomke.