Muzičarski spomenar

Kao što su gotovo u celom svetu tih 1950. i 1960. godina skoro kao „prasak“ buntovnika u želji da promene budu u svemu, pa se iz džez muzike, svinga, bluza, latinoameričkih ritmova odjednom izrodio novi kralj, dabome Evis, ritam i soul, a onda i rokenrol, „Bitlsi“ i „Roling Stounsi“, „Enimalsi“ , „Kinksi“ i „Holisi“, sve od „Pink Flojda“, gde je taj deo imena „Pink“ bio bliži Pink Panteru nego ovim 187 TV Pink – kanala nacionalne frekvencije, a onda i „Kvin grupa“ s kojom se nekako i zatvara taj krug. Sve sa helankama i atletskom majicom neverovatnog Fredija Merkjurija, sad dal' Indijca, ili Engleza, ili „fele-fele“. Da se ne zaboravi ni grupa „Hu“ iz koje se iznedrio čuveni mjuzikl „Tomi“, a onda i „Led Cepelin“, „Kridensi“ i ostali „Mankisi“, možda pre svih „Dorsi“, Džimi Hendriks, Dženis Džoplin i „Mamas end Papas“ i „Bič Bojsi“, pa i „Bi Džisi“.

Takoreći prijatelji

- Moja sadašnja žena Kristina, a celo Vranjevo znalo što je Krista, po babi iz Novog sela zapravo je i jedina moja žena, kao što znaš – raspričao se u gostima kod takoreći pobratima Gojka u Kaću, sela nadomak Novog Sada poznatom po paroli „Kać selo malo, za „Partizan“ sve bi dalo“, koji se upravo već drugi put razveo ovaj put od, dabome, druge žene, pa je već imao dva sina jedinca, po jednog i s prvom i s drugom drugaricom; obe su, kad su Gojka manule, zadržale, za uspomenu na oca im, sinove i Nenada i Predraga, svaka svojeg – e ova moja Krista mene nije manula sve ove godine, mada nije da nije mogla!

Zile na zadatku u Vranjevu

- Zile kad se danas pojavi na poslu, kad god to bilo, da je ovde kod mene radi dogovora o temi koju će pisati za nedeljno izdanje, a ako se već zaglavi u Klubu na desetom, izvucite ga – gledajući u svoj raspored obaveza a taj dan saopšti sekretarici Ceci urednik Karan koji je juče imao neprijatno iskustvo s dvojicom novinara od kojih mu je jedan na njegov predlog da sam predloži ideju za tekst odgovorio da već ima ideju i to da mu, uredniku tom, natrći seju!

Epizoda Novi Žednik

Novi Žednik je mesto na skoro samom severu Bačke, odmah pored Starog Žednika, a na putu do Čantavira odakle puta dalje nema više: selo malo ali, kako bi to nadahnuti i nabudženi novinari umeli da ga opišu kao selo „urednih ušorenih domaćinskih kuća, vrednih neimara i radnika i poljoprivrednika, svakako izuzetno pitomo i za primer u svakom pogledu“ i, što treba posebno istaći, s veoma jakom Partijskom ogranizacijom najboljom u okviru Opštinskog komiteta Saveza komunista u Subotici. Imao je tada Novi Žednik i železničku stanicu na pruzi Beograd – Subotica, mada nisu baš svi vozovi svraćali, pored nje veliki Silos koji se video i od Bačke Topole i od Subotice, imao je i Omladinski dom, jedan dućan i Osnovnu školu „Bosa Milićević“ i njenog direktora Crnogorca Mišu Stanišića; dom zdravlja je bio u Starom Žedniku, a benzinska pumpa u Čantaviru.

Vranjevčan u Deželi

Danikinim fićom, malo stariji model, onim što se vrata i otvaraju i zatvaraju naopačke, na vreme su stigli na Beogradsku veliku železničku stanicu; rado Srbin ide u vojnike i ima nastavak. Voz za Ljubljanu, neki međunarodni sve sa spavaćim kolima, njemu posle presedanje za malo nazad, za Novo Mesto. Sve uz „mašinista pusti paru jače, da ne vidim kako draga plače“.

U Ljubljanu stiže rano ujutro; stanica i na njoj otvorena  berbernica, ili već kako je krupno pisalo na njihovom, još daleko od otcepljenog, latiničnog jezika.  Tek, Vranjevčan se ošiša, po „vojaški“, kako reče slovenački brica.