Zahvaljujući činjenici da se Novi Bečej nalazi na Tisi, rečni saobraćaj je zauzimao glavno mesto u prevozu robe. Loši putevi i nerazvijen drumski saobraćaj, upućivali su deo robe, a naročito putnike na železnički prevoz.
Iz okolnih sela roba je dovožena zaprežnim vozilima, a s obzirom na visoku cenu putničkog prevoza železnicom, mnogi Kumančani, pa čak i Melenčani dolazili su pešice u Novi Bečej. Ovo pešačenje prilično verno ilustruje tadašnji standard. Vozna karta od Kumana do Novog Bečeja koštala je tri dinara, pa mnogi ni to nisu mogli da odvoje već su l0 kilometara prepešačili u jednom pravcu samo da ne plate kartu.