srenhu

Stanovništvo

BOSANSKOKRUPSKO PODRUČJE U SREDNJEM POUNJU, STARI ZAVIČAJ

O poreklu, naselјavanju, životu i osobinama stanovništva u Pounju postoji mnogo podataka u dostupnoj literaturi. Zato su antropogeografska istraživanja Milana Karanovića (knjiga „Pounje u Bosanskoj Krajini", Beograd, 1925) od neprocenjive vrednosti za sticanje potpune slike o Krajišnicima.

Prvi podaci o dolasku Slovena na te prostore datiraju još iz polovine VI veka (548-552. godine). Već tada su manje slovensko-avarske grupe prodrle u Panoniju, gde više od veka vode borbe sa starosedeocima, koje potiskuju ka Jadranu, harajući sve zatečeno, narušavaju i vladajući rimski sistem. Postojeća naselјa na tom području su opustela. Posle ovih događaja, kreće novi talas Slovena iz okoline Krakova u Polјskoj. Dolaskom na teritoriju Panonije, udruženi sa već naselјenim Slovenima, proteruju Avare na prostore današnje Mađarske. Tada su vodili borbe sa Vizantijom, oslobodili se njenog pritiska i formirali svoju državu. Nakon toga, polovinom IX veka javlјaju se odvojeno hrvatsko i srpsko ime, na tim prostorima, što kazuje da je došlo do homogenizacije plemenskih grupa Slovena. Tada se Sloveni naselјavaju i na prostore Pounja, gde su već bili nastanjeni Hrvati. Kasnije, pred najezdom Turaka, na ove prostore se naselјavaju i srpski pravoslavni rodovi. Oko 1480. godine, kada se ugarsko-hrvatski kralј Matijaš Korvin naselio u Baniju (prostor Kostajnica-Komogovina), u sela srednjeg Pounja (Psetska župa), naselilo se 800 porodica srpskih ratnika i taj proces je nastavlјen. Razne povelјe i listine iz toga vremena kazuju da je Pounje bilo najviše naselјeno na celokupnom prostoru Bosanske Krajine i Slavonije. U strukturi stanovništva „varoši" (gradova) mogu se raspoznati tri staleža: slobodni građani (trgovci i zanatlije), sluge i robovi. Vladajući sloj je činilo domaće i strano plemstvo. U XV veku, na padinama pored reke Une, bili su veliki vinogradi i pravlјeno je kvalitetno vino „blatina", (i danas postoji na tom prostoru selo Blatna).

Osvajanja turske vojske su uslovila da sa ovih prostora odu Hrvati, a Srbi su se povukli više na sever. Od zauzimanja grada Krupe (1565), na ovim prostorima se naselјava stanovništvo, kako je opisano u poglavlјu „Kratak prikaz prošlosti Bosanske Krupe i okoline".

Već je rečeno da je Milan Karanović proučavao stanovništvo u Pounju. O psihofizičkim i etičkim karakteristikama doselјenika rečeno je najviše u direktnim kontaktima s tim narodom (u kućama, na crkvenim zborovima, krsnim slavama, sajmovima-vašarima i sl.). On je zapazio da su Olјače, Vojinovići, Grubori, Karani i Mudrinići na sebe skretali pažnju svojom visinom. Starinci (doselјenici sa Zmijanja) su imali više sklonosti za zadružni život i držali su dugo do narodnih običaja. Bili su imućniji i štedlјiviji od južnjaka. Južnjaci se razlikuju od starinaca po violentnosti - žestini. Smeliji su i borbeniji. Od njih potiču poznate vojvode u bunama i ustancima: hajduk Petar - Pecija Popović, Golub Babić, pop Jovo Gak, Simo Davidović i drugi. Zmijanci su se najviše ženili među sobom, jer su smatrali da su Zmijanjke bolјe kućanice, manje govorlјive, dok su žene zagasitije boje, južnjakinje, vrednije, ali poneke „naopake da ih Bog sačuva".

Na Suvoj međi su često sklapani brakovi ovdašnjeg muškog dela stanovništva sa Banijkama i Kordunašicama, a u obrnutom slučaju, toga je bilo manje. Mnogi bračni parovi su bili nevenčani, zbog poznatog zadružnog zakona Vojne krajine koji je propisivao da venčana žena gubi pravo na miraz. Kod nekih rodova, kaže Karanović, javlјaju se lјudi blagi, pitomi i meki, koji u starije dane svakog oslovlјavaju sa: „rode", „rodane", kod Ličana „rano", „rankane", „dušo moja" i „rođeno moje janje". Nјih su u selu najviše cenili i voleli. Takva se oslovlјavanja od strane starijih lјudi i danas mogu čuti. Na stanje morala i religioznosti velikog uticaja je imala blizina granice. Ratovi i izbeglištvo su doprinosili pojavi sebičnosti, zluradosti, pakosti i zlobe. Pobožnije su starinačke porodice, ali i kod jednih i kod drugih se nije preterivalo u pobožnosti.

Da bi portret Krajišnika bio još upečatlјiviji, biće prikazano šta je o njihovim intelektualnim, duševnim i etičkim osobinama zapisao Petar Rađenović analizirajući ličnost čoveka sa tih prostora. On kaže: „Neobična je težnja za pravednošću, sanjarenje o idealnom uređenju svijeta, gdje niko ne bi bio pritešnjen. Klica ove težnje izbija iz dna duše, a snaga i bujnost pritiče joj s jedne strane iz Hristovog učenja o ,gladnim i žednim, želјnim pravde', a s druge strane iz dugovječnog strplјenja nepravde i nejednakosti. Patnici su uvjek najvatrenije pristalice uzvišenih težnji. Premda je ova težnja u govoru i želјama naroda osobito jaka, ipak su česti slučajevi da joj se iznevere oni, koji dođu u priliku, da je u dijelo provode, pogotovo, ako su njihovi lični interesi pomješani sa tuđim.

Vrijednost, iskrenost, otvorenost, bezazlenost, samonikle su duševne osobine ovog naroda. Pretvaranje, lukavosti i prepredenosti pokazuju se u manjoj mjeri. Po svemu sudeći to nijesu prirođene, nego izvan nakalamlјene osobine, plitka korena. U narodu je ispolјen silan prezir prema takvim svojstvima, osim u slučaju kada nastupaju kao ustuk prekomjernoj pokvarenosti i bezdušnosti.

Milosrđe i sažalјivost prema bijedi i patnji, osobito viđenoj sopstvenim očima, vrlo su jaki. Mnogo se i često govori o "sevapu". A pazi se dosta na sevap (zadužbinu). Prosjak se ne odbija od kućnog praga. Ne pušta se bez ,podjele'. Namjernik se u kuću pušta i ukazuju mu se mnoge usluge. Čini se mnogo i mjesnoj sirotinji i bednicima, bilo u radu ili u raznim namirnicama za život... Ali se više polaže na sevap prema stranom bijedniku, nego prema domaćem. Svakako zbog toga što su kod domaćega poznate i njegove mane i pogreške zbog kojih je dospio u nevolјe. Nјegovo bijedno stanje često izaziva u duši izmiješan osećaj i sažalјenje i osudu.

O moralu se može još općenito reći, da je u korenu zdrav. Moralno suđenje ispravno i sigurno. U koliko se u sadašnjici osjeća kolebanje i preokret u moralu, taj donekle udara unazad. U teškim prilikama moral i čestitost se bolјe održavaju. Nekakav duboko skriven instikt u biću naroda, kao da ga sili na temelјito i svestrano poštovanje morala. Ta nevidlјiva uviđajnost kao da mu u svijesti uliva ubeđenje da je moral tvrda jezgra, moćna snaga, koja najpouzdanije obezbeđuje i pojedinačne i opće narodno samoodržanje. Čim minu teška vremena i popusti strepnja za opstanak, popusti naglo i moral, bar u ponekim svojim spolјašnjim pojavama.

U umnim svojim osobinama ovdašnji narod stoji visoko. Tupoglavaca i blesavaca teško je naći. Bistrinom, oštroumnošću i dosjetlјivošću bogato je obdaren ovaj narod. Te duševne oblike ispolјava u svakidašnjem životu: u razgovoru, šalama, dosjetkama i igri riječi. U smjeru osjećajnosti naroda je duša vrlo pokretlјiva, neobično uzbudlјiva, baš kao morska površina, što se i od najmanjeg povjetarca uskolebala. Lako se oduševlјava, lako se i razočarava, brz je zaplakati od žalosti, a tako isto i od radosti. Sanjarenje o pravdi i o slobodi često uzburkava dušu, zagrevanje i zaleđivanje su stanja koja su brzo i naglo u duši naroda. Zapalјivost, podvodlјivost silna je. Ko ume u srce da takne narod brzo ga zadobiva i smjesta pokreće kud želi. Tada je brz skočiti na nepravdu bilo stvarnu, ili tako vješto naslikanu. I hteo bih da je jednim jedinim zahvatom smrvi. Buntovan je, gotov na svađu, hitar na boj i krv."

Ovo su samo neke karakteristike Krajišnika. Međutim, o osobinama i karakteru Krajišnika, davali su ocene i stranci. Tako carski poverenik za uređenje Vojne Krajine, za koga se zna da je od Hildenberg Hauzdena, u svom zapisniku kaže: posvuda sam vidio ratnički hrabri narod, sirov i neizveštačene sinove prirode, koji uz lošu i priprostu hranu, a uz trud i muku izrastaju u pravi soj stasitih lјudi, žilavih i čvrstih kao šumski hrast, uzrasli bez njege, mekuštva, dobra srca, a divlјi pri tome, praznoverni, puni osećaja, oduševlјenja za vojničku čast, upoznati sa opasnostima ratovanja i laki na plјačku kao zasluženu nagradu za često pokazane hrabrosti i srčanosti, u vojevanju i neizopačenom mekuštvu, a čvrsto vezani za svoju domovinu, od prirode odgojeni za neustrašivost, sposobni za vernost i odanost".

Milan Karanović je zabeležio (u navedenoj knjizi) sva prezimena naših predaka, a nama je ostalo u amanet, da naša krsna imena zapisujemo, jer do 1941. godine, skoro da nije bilo promena krsnih imena, a onda su krsne knjige nestale u plamenu i jari ostrašćenih i psihotičnih lјudi. Lep običaj, da se u narodu daju imena po dedu, onemogućio je zle lјude u njihovim namerama i sačuvana su mnoga krsna imena (muška i ženska) doneta iz starog zavičaja, kao što su: Adam, Aleksa, Anđelko, Blagoja, Bogdan, Bojan, Božo, Boško, Branko, Vid, Gojko, Damjan, Dmitar, Dragan, Dušan, Đorđe, Đuro, Đurađ, Đuran, Žarko, Zdravko, Ilija, Janko, Jovo, Jovan, Kojo, Kosta, Lazo, Lazar, Luka, Marko, Mile, Mirko, Miloš, Milutin, Milan, Miladin, Mitar, Mihajilo, Mišo, Nikola, Ninko, Pantelija, Pavle, Pero, Petar, Rade, Rajko, Ranko, Sava, Simo, Slavko, Spaso, Stevo, Stevan, Stanko, Trivun, Todor, Uroš; Anđa, Anka, Anica, Boja, Dara, Darinka, Danica, Deva, Desanka, Draginja, Dragica, Dušanka, Eva, Evica, Zorka, Janja, Jeka, Jelena, Jelica, Joka, Jovanka, Ljuba, Ljubica, Đuja, Mara, Marija, Milјa, Mileva, Milјka, Milka, Milica, Milija, Miolјka, Nevenka, Ružica, Pava, Petra, Sava, Smilјa, Stoja, Stana, Staka, Trivuna.

Pored navedenog, primetno je da stanovništvo (naročito pravoslavno) ne zna svoje pretke po krvnom srodstvu u uzlaznoj rodbinskoj liniji. O tome je pisao Milorad Pavić, književnik, u knjizi Predeo slikan čajem, Beograd, 1996. (bilo i u dnevnom listu Politika, od 21. 12. 1999. g.), gde kaže da su muški preci 1-15 kolena: otac, deda, pradeda, čukundeda, navrdeda, kurgjel, askurđel, kurđup, kurlebalo, sukurdov, surdepač, parđupan, ožmikur, kurajber, sajkatav, beli orao. Ženski preci 1-15 kolena su: majka, baba, prababa, čukunbaba, navrbaba, kurđela, askurđela, kurđupa, kurlebala, sukurdova, surdepača, parđupana, ožmikura, kurajbera, sajkatava i bela pčela.

Povezani članci

Pišite nam...

vaše sugestije, predloge, ideje, komentare...