Tuga za zavičajem, ili kako se to naziva nostalgija, skoro je neprekidno prisutna u mojoj svakodnevici, a što se godine više gomilaju ona je sve jača i teža.

Podsećanje na lepe trenutke mojih prošlih dana: od nezlobnog detinjstva, vesele mladosti, do ozbiljne i pune zrelosti predstavlja zadovoljstvo i radost. Duša se ispuni srećom, a oči slatko-srdačnim suzama pune priznanja i blagodarnosti kad god razmišljam o dragom zavičaju.

Ove, pozne, godine života, pored porodice, posvećujem skoro isključivo Novom Bečeju i Vranjevu.