Rođen 1935. godine u kumanačkoj siromašnoj seljačkoj porodici, rano ostavši bez majke Solarev Marinko je osetio sve teškoće na koje mlad čovek nailazi u životu. Poučen gorkim iskustvom, stavio je sebi u zadatak da što pre završi školu i postane „svoj čovek“. Kao primeran učenik završio je industrijsku školu mašin-bravaskog smera i zaposlio se u biv. SRZ „Žarko Milankov“.
Došavši u ovu sredinu kao mlad radnik i afirmisan omladinac, želeo je da što više stekne stručnog znanja. Pristojnim ponašanjem i korektivnim odnosom prema starijim i drugovima ubrzo je stekao ugled i postao jedan od najboljih radnika.
Sve do 1957. godine radio je kao mašin-bravar a kada je Zemljoradnička zadruga u Kumanu kupila kamion, poznavajući Marinkove sposobnosti i sklonosti prema vozilima, primila ga je u radni odnos i predala mu kamion na upravljanje. To je za Marinka predstavljalo novo poglavlje u životu. Došavši u novu organizaciju, svojim nesebičnim radom i dobrim odnosom prema drugovima stekao je priznanje – ubrzo ga biraju za člana Upravnog odbora a u drugom mandatnom periodu za člana Zadružnog saveta. Poverenje koje mu je ukazao kolektiv želeo je, svojim radom a posebno pažnjom prema vozilu , da očuva i da primer drugovima kako treba raditi, čuvati i postizati dobre rezultate u ispunjenju svoga plana.
Za proteklih 7 godina Marinko je kamionom prešao preko 400.000 km. i za to vreme imao samo jednu redovnu opravku. Za dobar rad i održavanje kola Marinko je nagrađen ručnim satom od strane Zemljoradničke zadruge u Kumanu.
Ovaj podatak je dovoljan za ocenu Marinka kao radnika i druga. Inače, Marinko je član SK od 1957. godine i jedan od aktivnijih članova osnovne organizacije. To mu nije smetalo da postane i kvalifikovani vozač motornih vozila sa „E“ kategorijom. Sve ovo govori o Marinku da je stekao veliko poverenje u kolektivu i poštovanje kod Kumančana kao primeran radnik i dobar drug.
