Jevreji se javljaju u Mađarskoj još u vreme prvih kraljeva, a intenzivnija naseljavanja nastaju posle progona iz Češke i drugih zemalja zapadne Evrope uoči i za vreme krstaških ratova. Ne samo da su u Mađarskoj i Poljskoj našli spas, već su se u tim zemljama posebno obogatili. To naravno ne treba shvatiti da im od tog doba nisu stvarane i razne teškoće možda slične onima koje su Jevreji doživljavali i u drugim zemljama srednje i zapadne Evorpe. Poznate su, na primer, teškoće koje su im austrijske vlasti stvarale oko nastanjivanja u Banatu, posle proterivanja Turaka ili u mestima bliže granici. Njihovo naseljavanje nastaje u drugoj polovini osamnaestog veka, a to su bili aškenaski Jevreji iz Mađarske, Slovačke, Poljske i Nemačke.
Romi su poreklom iz Azije, a smatra se da im je stara postojbina Indija, koju su napustili između devetog i jedanaestog veka. Pre dolaska u Evropu, duže su se zadržali u Persiji, Maloj Aziji i Siriji. U Evropu su došli tokom četrnaestog veka: jedni preko severne Afrike u Španiju, a drugi preko Male Azije na Balkan. Na Kritu se javljaju 1322, na Krfu 1346, u Vlaškoj 1370, u Zagrebu 1378, u Mađarskoj i Nemačkoj 1417. Iz Evrope su se širili na druge kontinente.
Velike slobodne površine zemlje pod ritovima, livadama i šumama i slaba naseljenost Banata, uz veliku ličnu nesigurnost stanovništva pod Turcima, naterali su stanovništvo Banata da živi svojevrsnim nomadskim životom. Svojevrsnim utoliko, što su tako živeli i oni koji su se bavili ratarstvom.
Da bi se mogli lakše oslobađati pojedinih krajeva i nastanjivati u novim, ljudi su gradili kolibe i šupe od pletera i trske, zemunice i slično što se u datom trenutku sve lako ostavljalo i na drugom mestu opet, s malo truda, podiglo. Čežnja za prethodnim mestom se nije javljala, jer je nastanjenje, na određenom području imalo privremeni karakter, dok se ne iskoristi zemlja ili paša. Takav način života zadržao se skoro sve do polovine osamnaestog veka.
Zemlja u Banatu, kao što je već istaknuto, pripadala je caru, koji je daje u posed s pravom nasleđa. Zemlju nasleđuje najstariji sin, a svoju braću isplaćuje sa 3/4 otkupne vrednosti.
Zemljišni posed je deljen u zavisnosti od veličine porodice, a sastojao se: od cele, polovine i četvrtine sesije. Cela sesija, prema planu Kempele, za Banat iznosila je 37 jutara i to: 24 jutra oranice, jedno jutro bašte i dvorišta, 6 jutara livada i šest jutara utrine, što je ukupno 37 jutara ili lanaca (šta je u tom kraju uobičajeno kao naziv). Polovina sesije sesastojala iz 21 jutra (lanca) i to: 12—1—4—4 jutra; četvrtina je imala 13 jutara 6—1—3—3.
U Tamiškom Banatu, na donjem toku Tise i na Dunavu organizovana je 1766—1768. Vojna krajina (granica). Tada su, čete srpske milicije, osnovano u severnom Banatu, pripale civilnoj vlasti. Ko je hteo da ostane u vojnoj službi morao je preći u Srpsku banatsku vojnu krajinu (granicu). Preseljenje prijavljenih za vojnu službu izvršeno je 1768—1774. godine. Tom prilikom je dosta Srba napustilo Vranjevo i preselilo se u južni Banat u Vojnu krajinu, a sa njima je prešlo i 13 Mađara zanatlija koliko ih je svega bilo u Vranjevu.
Prebacivanje banatske milicije pod civilnu vlast i osnivanje Vojne granice uznemirilo je Srbe. Nisu se ni »ogrejali« na novom ognjištu, posle ukidanja Potisko—pomoriške granice i njihovog prelaska u Banat, a sad treba ponovo sve ostaviti i seliti se u druge krajeve.
Karakteristike Banata u osamnaestom veku su velike migracije i kolonizacije, i mnoga administrativno-ekonomska eksperimeentisanja. Od lepih zamisli o razvoju Banata malo se ostvarilo. Banat je tavorio i očekivao da se nešto radikalnije promeni u vođenju privredne politike.
U Torontalskoj županiji bilo je 1785. godine svega 108 plemića, a već niakon pedeset godina 976, što je devet puta više. I pored tako naglog povećanja, broj plemića bio je srazmerno mali u odnosu na stanje u čitavoj Monarhiji, ali su zato oni bili imućniji nego u drugim županijama.
Protičući, uglavnom, ravničarskim predelima — Tisa ima vrlo mali pad, jedva 28 milimetara po jednom kilometru. Zbog toga nastaju velika krivudanja reke i neprekidno, razvijanje okuka (meandera). Meanderi su usporavali oticanje što je povišavalo vodostaj, a u periodu topljenja snega, u predelima izvorišta Tise i njenih pritoka, dovodilo do velikih poplava. Da bi se spasle, velike površine obradivog zemljišta, od poplava pristupilo se regulisanjoi toka reke izgradnjom nasipa, a presecanjem mnogih meandera skraćen je tok Tise od 1429 km na 977 km.
Za razliku od radničke klase koja je predvođena sindikatom, ili cehovsokm organizacijom u periodu svoga nastajanja mogla postavljati zahteve i izvojevati neka prava, seljaštvo nije imalo predvodnika. Do pobuna i suprotstavljanja tlačenju i nemilosrdnoj eksploataciji vlastele ili države, dolazilo je stihijno, te je svaki njihov uspeh — mada su do njega retko dolazili — utoliko značajniji.
Istorija Bečeja i Vranjeva, s obzirom da se radi o izrazito poljoprivrednom području, bogata je seljačkim pobunama i ustancima. Izgleda da su Novobečejcvi i Vranjevčani teže podnosili eksploataicju nego seljaci u okolnim mestima i bili odvažni da, među prvima u svojoj okolini, dignu svoj buntovni glas protiv ugnjetavanja i eksploatacije.
Pored onog što su se odazvali pozivu Doža Đerđa, Novobečejci i Vranjevčani su se prvi, ili među prvima, digli (u oslobođenom Banatu od Turaka) protiv organa vlasti zbog visokih poreza, ili samovolje vlastelina.
Položaj seljaka (kmetova) u Novom Bečeju bio je još teži nego u Vranjevu, u okviru Dištrikta. Okrutno ponašanje i nemilosrdna eksploatacija novobečejskog vlastelina Hadžimihajla-Sisanija izazvalo je seljake da rešenje svojim nevoljama traže u pobuni.
Vlastelin je tako 1788. godine oduzeo zemlju od 155 seljaka, i na mesto oduzete dao im drugu na pustari Berek. Najveći broj (143) seljaka odbilo je da primi i obrađuje zemlju na Bereku, pa je vlastelin bio prisiljen da im vrati prvobitnu zemlju.
Rat s Turcima 1788-1789. Kočina krajina
Balkan je, i posle proterivanja Turaka iz krajeva južne Ugarske, još dugo bio u centru austrijskog osvajanja. Pripremajući se za rat s Turskom, Austrija je izvršila veliku agitaciju među hrišćanskim stanovništvom u Srbiji, računajući na njihovu pomoć kada se rat prenese na Balkan. Zbog samovolje janičara i pod uticajem austrijske propagande, emigrirao je priličan broj Srba u Ugarsku, gde se stvorene posebne dobrovoljačke jedinice »frajkori«, kao prethodnici austrijskoj vojsci u ratu koji je trebalo da otpočne.
Seljačke bune zauzimaju vidno mestu u istoriji Ugarske. Nemaština i siromaštvo, izazvano stalnim povećanjem nameta i pogoršanjem uslova života, dovodilo je seljake u Ugarskoj da su i pre 1848. godine ustajali protiv ugnjetača.
Uz težak položaj seljaka i prepreka koju je feudalna država predstavljala za razvoj građanskog društva (buržoazije), i politička kriza, koja je zahvatila skoro sve evropske zemlje, od 1846. pa do 1848. godine, doprinela je da ustanak bukne i u Austro-Ugarskoj.
Posle ugušivanja bune uspostavljen je u Austriji i Mađarskoj režim apsolutizma. Ukinute su sve poluustavne privilegije kojima se Mađarska koristila do 1848. godine. Zabranjene su društvene organizacije, uvedena je cenzura, a prema Mađarima učesnicima u buni pooštrene mere praćenja njihovog kretanja.
Arhivski podaci iz tog vremena, koji se odnose na Novi Bečej i okolinu pokazuju usredsređenost vlasti na ponašanje Mađara:
»Prijava vojne komande u Novom Bečeju da mađarski begunci šire svoje ideje.«
Pored onog što je Evlija Čelebija zapisao o »Lepom gradu Bečeju« iz perioda turske vladavine, interesantno je pročitati i druge ocene i utiske date o Novom Bečeju polovinom devetnaestog veka. Iz četrdesetih godina toga veka imamo opis s podacima, koje je izneo Fenješ Elek i zapise austrijskog putopisca Kuniča, koji je boravio u Novom Bečeju u drugoj polovini devetnaestog veka. Opis života u Novom Bečeju posle velike bune pa skoro do kraja devetnaestog veka dao je Ištvanfi Endre.
U Geografskom rečniku Mađarske Fenješ Elek piše o Novom Bečeju:
Borba za ponovnu podelu sveta javlja se ratovima već krajem devetnaestog veka (špansko—američki rat 1898, rusko—japanski 1904— 1905). Engleska je bila ispred ostalih zemalja u svetu, ali pri kraju devetnaestog veka, naročito posle ekonomske krize 1873. godine, javlja se Nemačka koja u privrednom razvoju sustiže Englesku i nameće zahteve za preraspodelu kolonija.
Sarajevski atentat 28. VI. 1914. je dobro došao kao povod za rat i ostvarivanje ciljeva Nemačke za osvajanje kolonija, suvozemnim putem preko Balkana, Arabijsko poluostrvo i dalje prema Indiji.
Franja Josif I ostareo, nije u Austriji igrao ulogu kakvu je zahtevala situacija u zemlji, zbog čega sve više jača uticaj njegovog sinovca Franca Ferdinanda, koji je, kao i stari kralj, naginjao apsolutističkoj vladavini.
Nema pouzdanih podataka kada je nastao socijalistički pokret u Novom Bečeju i Vranjevu, ali se skoro sa sigurnošću može reći da je to negde devedesetih godina devetnaestog veka. Na to upućuje priča u rukopisu Vladimira Boberića, sveštenika, a kasnije episkopa boko-kotorskog, inače poreklom iz Vranjeva. U priči Pop Blagoja (rukopis se nalazi u Matici srpskoj) - Boberić iznosi borbu sveštenika Blagoja (izmišljeno ime, a imao je u vidu određenog sveštenika iz Vranjeva), s nazarenima i komunistima za svakog vernika - Srbina u Vranjevu. Od komunista pominje zidara Dinu (izmišljeno ime) koga su ubili mađarski žandari prilikom pobune zidara zbog niske nadnice, pri izgradnji vlastelinskog dvorca 1899. godine.
U vreme završetka prvog svetskog rata i posedanja krajeva preko Save i Dunava, u trenutku ulaska srpske vojske u Suboticu, u Beogradu je 13. novembra 1918. godine potpisan Ugovor o primirju između predstavnika srpske i mađarske vojske. Tim ugovorom predviđeno je koje će krajeve, koji su do tada bili u sastavu Mađarske, zauzeti srpska vojska. Ugovor je, u stvari, potvrdio već uspostavljeno stanje. Srpska vojska je zauzela teritoriju obeleženu linijom: Oršava — Mehadija — Karansebeš — Lugoš — Arad na istoku, rekom Moriš do Segedina i dalje Segedin — Baja — Pečuj — Barč na severu.
Hatar Novog Bečeja ima oblik nepravilne geometrijske slike. Pravcem sever — jug prostire se u dužini od 26,2 km, a pravcem istok—zapad 24,8 km. Najduža osa hatara pruža se od najjugozapadnije tačke Bisernog ostrva ka najisturenijoj tački na severoistoku, i iznosi 30,5 km. Karakteristično je da se hatar prostire s obe strane Tise, tako da jednim manjim delom zahvata i prostor Bačke. Ukupna površina hatara iznosi 282 km2, odnosno 28.311 ha. Najvećji deo hatara je na banatskoj strani i zauzima površinu od 24.220 ha. Delovi hatara prostiru se uz desnu obalu Tise: Biserno ostrvo sa 2.678 ha, Medenjača sa 909 ha i Karakter sa 504 ha.