Home | Kultura | Kontakt

     

 - Dom kulture opštine Novi Bečej

 - Narodna biblioteka

 - Velikogospojinski dani

 - Bokréta

 

Pisci


 - Aleksandar Kasaš

 - Bogdan Čiplić

 - Branislav Bata Kiselički

 - Karolj Andre

 - Lazar Mečkić

 - Ljubiša Jocić

 - Miloje Čiplić

 - Pavle Janković

 - Sekereš Ištvan Gelert

 - Slavica Majin

 - Tomislav Kurbanjev

   Poezija

 - Zorica Milinov

 

Knjige - prikazi


 - Čari prošlih dana

 - Da se podsetimo...

 - Dečaci sa Tise

 - Iz prošlosti Novog Bečeja

 - Josif Marinković

 - Kamendin

 - Koraci

 - Muzika na raskršću dva veka

 - Nastanak, razvoj i uništenje Jevrejske zajednice u Novom Bečeju

 - Novi Bečej i Vranjevo kroz istoriju

 - Plam zavičaja

 - Plavi svitac

 - Pozdrav iz Novog Bečeja

 - Prilozi za istoriju N. Bečeja

 - Sećanja na moja putovanja

 - Tamnice

 - U nedrima ravnice

 - Vreme skela

 - Život prolazi sećanja ostaju

 

Knjige - kompletne


 - Lazar Mečkić, Autobiografija

 

 

Prostor za oglašavanje

Pozovite marketing 063 527 796

 

 Dečaci sa Tise

Bogdan Čiplić

Štamparija „Zmaj“, Novi Sad 1950.

 

 

Vijugajući između Banata i Bačke Tisa dodiruje dve male varoši, jednu na bačkoj, drugu na banatskoj strani. Varoš sa desne obale bila je nešto veća, i u njoj je bilo više bogatih ljudi koji su stisnuli pare što su im još preci zaradili trgujući žitom. Ta se zvala Gornja Varoš. Donjom se zvala varošica koja je ležala niže i koja je bila manja i siromašnija.

I Donja je imala svoj sud, svoga sreskog načelnika, svoj srez, kao i Gornja, ali Donja nije imala gimnaziju. Svega jednom prošao je na izborima u Donjoj vladin kandidat, koji je onda, za uzdarje biračima, izdejstvovao u Beogradu da se i u Donjoj otvori gimnazija. Ali, stari opozicioni srez, nije dugo hranio vladinog pitomca. Već na idućim izborima većina je bila opet protiv kraljevske vlade, opet Donja izabra opozicionog kandidata za poslanika a kraljevska vlada odmah ukide gimnaziju u Donjoj, a malo posle i izborni srez koji kao izbornu jedinicu priključi Gornjoj, gde je bila većina za kraljevsku vladu.

Čaršija u Gornjoj, trgovci i gospoda, ponosili su se svojom stalnom i sigurnom gimnazijom, dok je Donja savila šiju i mrmljala. A ko je hteo da školuje decu u gimnaziji morao ih je slati u Gornju.

Za popinog sina, za beležnikovog, i za sina Kekića trgovca nije to ni bilo baš tako važno. Gospodin popa je izjavio jednom, kada je razgovarao sa gospodinom protom iz Gornje, da ovaj ne bi video da je gospodinu popi žao što su u Donjoj izgubili gimnaziju, izjavio je mirna glasa:

„Znate, ja mislim da je bolje što naša deca idu kod vas u gimnaziju. Mnogo je bolje da se dete vaspitava van kuće. Biće samostalniji i sposobniji za život. Eto, moj mali, može li naći bolji postupak i sve, uopšte, nego što je našao kod vas u kući, gospodine proto!“

A kako je gospodin popa iz Donje plaćao pozamašno za svog jedinca u protinoj kući u Gornjoj, gospodin prota se odmah složio da je za vaspitanje dece to mnogo bolje, iako je svu svoju mnogobrojnu „tevabiju“ školovao u Gornjoj, kod kuće, i hvalio boga što ne mora da šalje nikog na škole sve dok deca ne završe osam razreda. Jer kakvu bi onda vajdu video što vaspitava još i popino tuđinče iz Donje?

Tako su se oni sporazumevali i snalazili. Samo se gospodin popa iz Donje zavetovao u sebi da će se sledećih izbora bolje zasukati i da će i mantiju zadići, pa će poraditi da i u Donjoj glasaju ljudi za kandidata kraljeevske vlade, a ne za prokletu opoziciju, pa će opet Donja dobiti gimnaziju.

„E, a šta ćete vi, prečasni“ pitao ga je gvožđar Kekić žmirkajući na jedno oko obešenjački „šta ćete, velim, ako vlada ne bude radikalska, naša, već, šta ja znam, demokratska, a?“

Ali mu je prečasni brzo doskočio: „Voleo bi ja videti tu vladu kojoj ja neću biti potreban!“ ...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Preporuka: O gradu | Prošlost grada | Foto galerija | Umetnost | Kolekcionarstvo