Setva pšenice se obavljala jednim, ne malim, delom ručno. Normalno je bilo videti zemljoradnika na njivi kako ispred sebe nosi odvezanu vreću ili torbu sa desetak kilograma pšenice. Vreća je uzetom vezana i prebačena oko vrata i ispod levog ili desnog pazuha (u zavisnosti da li je dešnjak ili levak) iz koje on šakom zahvata pšenicu i krećući se korak po korak, ujednačenim zamahom ruke rasipa pšenicu po uzoranoj njivi. Posle tako zasejane njive vlači se branom da se seme zatrpa. Brana je najčešće bila od povezanog pruća, a kod imućnijih od čelične žice sa delovima ispuštenim u vidu zatubastih eksera. Branu su po pravilu vukla dva konja ih volovi. Posle brane se konji upregnu u takozvanu rolju ili valjak da bi se zemlja pritisla i tako omogućio normalan tok klijanja pšenice.
Kulturno - zabavni život odvijao se najvećim delom u kafanama. Skoro sve kafane su imale sale u kojima su se nedeljom i praznikom održavale igranke i razne priredbe. Zabave su se održavale počev od novembra, kada prestanu poljoprivredni radovi, pa do kraja februara - skoro svake nedelje. Organizatori su vodili računa da se, zbog posete, ne održavaju istovremeno dve ili više uzabava. Izuzetak su predstavljali veliki verski praznici Božić i Uskrs, kao i Nova godina, kada svako želi da iskoristi te dane da priredi odgovarajuću zabavu svojim članovima, ako se radi o nekom društvu, ili da obezbedi zabavu svojim inače stalnim posetiocima igranki.
Zemljoradnik iz Vranjeva, sin imućnih roditelja. Nasledio je veliko imanje, ali njegov način života nije išao u prilog uvećanju ni očuvanju nasledstva. Sećam ga se srednjeg rasta, već u godinama, a u mladosti je morao biti lep čovek. Bio je stalno u pokretu, veseo i uvek spreman na šalu.
Voleo je društvo, a ono se u Novom Bečeju i Vranjevu najlakše nalazilo u kafani. Sedenje u kafani je koštalo, jer se u društvu potroši uvek više nego što čovek u prvi mah misli da potroši. Posebno je on to morao činiti dok je još i nasledeno imanje bilo prisutno, zbog ugleda. Uživao je u pesmi, a posebno u pričama. Umeo je da bude pažljiv, i strpljiv slušalac tuđih priča i šala ali je bio neumoran pripovedač.
Na severoistočnom delu sadašnjeg hatara sela Vrenjeva, iznad Kerekto-a, izdvajao se jedan ogranak Tise, koji je krivudao prema jugu, da bi se ispred velikog magazina, verovatno gde su današnji ostaci bare "Venecije" ulio u matični tok Tise. Nekada je taj rukavac bio plovan. Ostaci tog rukavca se nazivaju Mali Begej. Na levoj strani Malog Begeja prostirala se pustara Vran, taj se deo danas naziva Vranjak. Tu je postojalo naselje još iz bronzanog doba, a za vreme Turaka tu su živeli Srbi pastiri. Vranova je 1771. godine u periodu požarevačkog mira imala trinaest domova.
Ne zna se tačno kada i kako je Novi Bečej dobio svoje ime, ko ga je i kada osnovao. Jedno je sigurno, Bečej je sa svojom tvrđavom zauzimao značajno mesto na spisku onih koji su imali uticaja na državnu politiku u sledu istorijskih događaja, ponekad i na široj teritoriji.
Posle propasti naselja koje se u doba Rimljana nalazilo na mestu današnjeg Novog Bečeja, o njemu se, kao što je slučaj i sa svim drugim naseljima u Banatu, dugo ne čuje ništa. Ali, već u doba Ištvana I (997 - 1038) Bečej se javlja kao naseljeno mesto, a uskoro se pominje kao selo.
Laza Lalić - Džebrak bio je svojevrstan boem, koji je sve svoje slobodno vreme provodio u kafani, ali ga nije uvek straćio u bezvredne priče i viceve. Bio je vrlo snažan, visok i ugojen. Imao je oko 140 kilograma, bio je vrlo strog, ali je retko to zloupotrebljavao.
Pijace su se održavale sredom, petkom i nedeljom, kao što je to i danas, samo se današnja pijaca po svemu razlikuje od one iz vremena na koje se podsećamo. Pijačni dani su predstavljali posebnu živost ne samo na pijaci nego i po radnjama i na ulici. Na ulicama vri od naroda i gužve, od zaprežnih vozila. Ti dani su se umnogome razlikovali od drugih dana, a naročito sreda i petak. Još do svanuća stižu kola i pešaci iz okolnih sela, a i železnica oseti veći promet u tim danima, jer nije mali broj onih koji su koristili njene usluge da bi se prebacili do Novog Bečeja, na njihovu pijacu.
Svako mesto, pa i Novi Bečej i Vranjevo su imali pojedince koji su svojim postupcima i ponašanjem skretali pažnju na sebe. Biće pomenuti samo oni, koji su bili altruisti, koji su svoju ličnost ne retko izvrgavali podsmehu, samo da bi nasmejali i razveselili druge. Zbog toga je njihovo ponašanje često, odudaralo od normi koje su vladale u sredinama iz kojih su ponikli i u kojima su živeli. To je uticalo da ocene o njima ne budu uvek blagonaklone, mada su svi znali, da su bile dobroćudne osobe koje vole ljude, koje se trude da svojim postupcima, dosetkama i izmišljotinama uveseljavaju i razonode druge. Po pravilu oni su čak bili žrtve te svoje prevelike ljubavi prema društvu.
Petar Sekulić je bio trgovac manufakturnom robom, kako sam ga već opisao. U odnos prema pomoćnicima unosio je humor i šalu, ali na prvom mestu rad i predusretljiv odnos prema mušteriji. Možda je ta predusretljivost bila često i prividna, ali nijedna mušterija nije smela napustiti radnju nezadovoljna. Bez obzira što će tek kad stigne kući primetiti da je i prevarena, bilo što je platila visoku cenu, ili joj je zakinuto na meri, ali iz radnje je morala izaći mirna i zadovoljna. Scene koje bi eventualno mušterija pravila u radnji značile bi gubitak u pazaru, jer sve druge mušterije napuštaju radnju samo da ne bi bili svedoci svađa.
Omanjeg rasta, kako bi se to u našem žargonu reklo dežmekast, ali ne debeo. Kosa ga je davno napustila, pa je još kao relativno mlad čovek imao ćelu sa par retkih vlasi. Verovatno je, zbog dugog stajanja kao trgovački pomoćnik, imao ravne tabane čemu nije na vreme pridavao potrebnu važnost, pa je došlo do deformiteta, tako da je vukući jednu nogu "šepao". Naročito je zadnjih godina života vukao levu nogu.
Zahvaljujući činjenici da se Novi Bečej nalazi na Tisi, rečni saobraćaj je zauzimao glavno mesto u prevozu robe. Loši putevi i nerazvijen drumski saobraćaj, upućivali su deo robe, a naročito putnike na železnički prevoz.
Iz okolnih sela roba je dovožena zaprežnim vozilima, a s obzirom na visoku cenu putničkog prevoza železnicom, mnogi Kumančani, pa čak i Melenčani dolazili su pešice u Novi Bečej. Ovo pešačenje prilično verno ilustruje tadašnji standard. Vozna karta od Kumana do Novog Bečeja koštala je tri dinara, pa mnogi ni to nisu mogli da odvoje već su l0 kilometara prepešačili u jednom pravcu samo da ne plate kartu.
Novi Bečej i Vranjevo nisu imali mnogo višespratnica, ali to ne znači da su samo te kuće na sprat bile lepe. Vredne su sećanja i mnoge prizemne zgrade od kojih dobar deo i danas postoji.
Ondašnji, u mnogo čemu skroman čovek, umeo je da ceni i da uživa u svemu lepom što ga je okruživalo. Otuda imućniji ljudi kada su gradili kuće, nisu želeli da im one budu samo velike i udobne i da time ispoljavaju bogatstvo domaćina, mada nije ni to zanemarljivo, nego je za njih i njihove porodice bilo isto tako važno da im kuće budu lepe. Manje se vodilo računa o fukcionalnosti kad je bila u pitanju lepota kuće.
Pored osnovne škole u Novom Bečeju, postojala je i osnovna škola u Vranjevu. Dok se za novobečejsku zna da je postojala još 1758. godine, ali se ne zna kada je počela sa radom, za vranjevačku se prvi pisani podatak nalazi od 1768. godine. Sigurno je vranjevačka škola počela sa radom kasnije od novobečejske, jer se Vranjevo počelo naseljavati tek 1751. godine stanovnicima razvojačenog potisja (Starobečejcima) i već 1752. godine imalo je 240 srpskih domova.
Ugostiteljstvo je takođe predstavljalo značajnu privrednu oblast u Novom Bečeju. Pored tridesetak vlasnika kafana čije su porodice živele od prihoda od ove delatnosti, tu su bili i dvadesetak stalno zaposlenih radnika (kelnera, kuvarica, čistačica i dr.), a dvadesetak porodica je imalo delimične prihode iz privremeno zaposlenih u ugostiteljstvu subotom i nedeljom. Takođe je iz prihoda ostvarenih u ugostiteljstvu živelo desetak porodica muzičara, kojima je muzika bila jedino zanimanje i bar još tridesetak kojima je muzika bilo dopunsko zanimanje odnosno dopunski izvor prihoda.
U Novom Bečeju i Vranjevu održavani su po dva puta godišnje, u martu prolećni i u septembru jesenji, vašari. Vranjevački vašari su bili posebno veliki i znali su da traju i po tri dana, što nije bio slučaj sa novobečejskim. Glavni vašar je onaj kada se prodaje sve i svašta i kad je pored zainteresovanih kupaca i prodavača još više prisutno onih koji su došli na vašar da se "provedu", ili kako bi se to danas reklo - pročaršijaju. Prvog i drugog dana su takozvani stočni vašari, ali stoke ima i na dan glavnog vašara. U Vranjevu je, na primer, prvi dan bio za kupo-prodaju konja i volova; drugi dan: krava i teladi, svinja i prasadi i ovaca i jagnjadi, trećeg dana, kao što je već istaknuto, bio je vašar za sve. U Novom Bečeju stočni vašar je trajao svega jedan dan i to dan pre opšteg vašara.
Opisaću zabavu i razonodu zemljoradničkog dela stanovništva, jer je ono predstavljalo oko 7o% celokupnog stanovništva Novog Bečeja i Vranjeva. Za činovnike, trgovce i zanatlije zabava je već opisana u ranijim poglavljima: fudbal, plivanje i kupanje u Tisi, večernji izlasci u kafane, šetnje po korzou i dolmi, sokolsko društvo, muzički sastavi, diletanske pozorišne družine i slično.
Zemljoradničko stanovništvo imalo je od marta pa sve do novembra u radnim danima vrlo malo slobodnog vremena, koje bi se moglo koristiti za neku sistematsku, ili bar unapred predviđenu razonodu. To su bile uglavnom nedelje i praznici.
Zemljoradnik je, kao što je u prethodnom poglavlju izneto, u vreme na koje se podsećamo, radio više i teže poslove nego danas. Sve se obavljalo uglavnom ručno, ili sa volovima i konjima. Mašine su još bile retkost, kao one za setvu i žetvu pšenice i setvu kukuruza. Takođe se vršidba obavljala mašinskim putem, ali je to bio još uvek mukotrpan posao. Traktori su bili prava retkost, a u Novom Bečeju i Vranjevu bilo ih je najviše 3-4. U Novom Bečeju je imao samo moj otac, Mečkić Boško a u Vranjevu je bilo možda 2-3, čiji su vlasnici bili: Gavra Vlaškalin, Milan Nešić i Branko Bunjevački.
Zanatstvo, kao i trgovina, bilo je pratilac opšteg privrednog razvoja, pa se u skladu sa ostalom privredom i razvijalo. To ne znači da i ove oblasti sa svoje strane nisu uticale na razvoj drugih oblasti i grana, ali je njihov razvoj ipak bio uglavnom dimenzioniran potrebama stanovništva za zanatskim uslugama. Te potrebe su mogle biti veće ili manje za određenu vrstu sloja.