Građanska škola je u Austro-Ugarskoj imala za cilj da sprema mlade ljude za rad u privredi. Za razliku od niže gimnazije koja je davala znanje koje se moralo nadopunjavati daljim školovanjem, u građanskoj školi nastavni programi bili su tako podešeni da daju zaokruženu obuku. Mladi ljudi sa završenom građanskom školom sticali su znanje koje im je omogućavalo da se, pri uključivanju u zanat i trgovinu lakše snalaze.
Jovan Knežević-Caca, osnivač prvog srpskog pozorišta, rođen je u Vranjevu 26. septembra 1818. godine. Otac mu je bio Mojsije, trgovac i majka Sofija, domaćica.
Posle završene osnovne škole u Vranjevu, odlazi u Kečkemet na dalje školovanje. Tamo je završio šest razreda latinske škole što je, za tadašnje prilike, bilo solidno školsko obrazovanje.
U vreme osnivanja diletantske družine u Novom Bečeju (1830), što je bio izuzetan događaj, Knežević je imao dvanaest godina i baš tada se pripremao za odlazak na školovanje u Kečkemet.
Jedan od najstarijih spomenika kulture u ovom kraju su ruševine monumentalne crkve Arače (udaljena oko dvanaest km od Novog Bečeja i Vranjeva u pravcu severo-istoka). Smatra se da sadašnji očuvani ostaci potiču od crkve izgrađene 1228. godine, ali da je ona podignuta na mestu gde je već, između devetog i jedanaestog veka, postojala crkva, o čemu svedoče fragmenti dekorativne plastike s motivima trostruke pletenice.
Na duhovni život Novobečejaca i Vranjevčana, pored ekonomske osnove, uticali su tokom vekova razni politički, verski i drugi momenti. Zahvaljujući ekonomskoj moći, koja je preduslov i osnovni podstrek za razvoj nadgradnje u kojoj kultura zauzima važno mesto, Novi Bečej i Vranjevo imali su, sve do polovine devetnaestog veka, izuzetne uslove.
Rođen je 1834. godine u bogatoj vranjevačkoj porodici, od oca Pavla (Pavela) i majke Perside rođene Čorbakov, čiji su preci bili, srpski graničari Potisko-pomoriške vojne granice a nisu otišli u carsku Rusiju posle njenog razvojačenja 1751. godine, već osnovali Franjevo, koje je preko vek i po bilo u sastavu Velikokikindskog dištrikta sa posebnim carskim privilegijama. Vranjevo je postalo jedano od glavnih centara izvoza banatskog žita, a mnogi Vranjevčani veoma brzo su se obogatili među kojima su bili i Glavaševi.
Kulturno - zabavni život odvijao se najvećim delom u kafanama. Skoro sve kafane su imale sale u kojima su se nedeljom i praznikom održavale igranke i razne priredbe. Zabave su se održavale počev od novembra, kada prestanu poljoprivredni radovi, pa do kraja februara - skoro svake nedelje. Organizatori su vodili računa da se, zbog posete, ne održavaju istovremeno dve ili više uzabava. Izuzetak su predstavljali veliki verski praznici Božić i Uskrs, kao i Nova godina, kada svako želi da iskoristi te dane da priredi odgovarajuću zabavu svojim članovima, ako se radi o nekom društvu, ili da obezbedi zabavu svojim inače stalnim posetiocima igranki.
Pо rеšеnju Мinistаrstvа prоsvеtе Аustrо-Ugаrskе iz Budimpеštе, 06. sеptеmbrа 1908. gоdinе оtpоčеlа је sа rаdоm Grаđаnskа škоlа u nаšеm mеstu pоd tаdаšnjеm nаzivu DRŽАVNА NАRОDNА ОSNОVNА ŠKОLА оdnоsnо GRАĐАNSKА ŠKОLА. Prvi dirеktоr Grаđаnskе škоlе biо је dr Kеncеl Јоžеf. Pоstојаlа su pоsеbnо žеnskа i muškа оdеlеnjа. Dо izgrаdnjе sаdаšnjе ОŠ »Мilоје Čiplić« , 1910. gоdinе, nаstаvа sе оdržаvаlа u zgrаdi Dunđеrskоg kоја sе nаlаzilа nа mеstu hоtеlа »Тiski Cvеt« . Оd 1921. gоdinе škоlа pоstаје mеšоvitа sа nаzivоm DRŽАVNА GRАĐАNSKА ŠKОLА а nаstаvа sе оdviјаlа nа srpskоm јеziku. Јеdаn оd prvih i dugоgоdišnjih uprаvitеlја škоlе је biо Vuk L. Rаdоvić.
Među vodećim granama privrede, poljoprivreda i industrija zauzimaju prva dva mesta. Poljoprivreda kao privredna grana ima višestruki značaj. Kao proizvođač hrane i sirovina za industriju, ona ima vitalne funkcije u privredi opštine. Za razvoj ove privredne delatnosti postoje veoma povoljni prirodno-ekonomski uslovi. Od ukupne površine novobečejske subregije, koja izncsi 60.961 ha, obradiva površina čini 70,5%. Najveći deo ovih površina, zahvaljujući povoljnim morfološkim, hemijskim, fizičkim i biološkim osobinama, predstavlja plodno i produktivno zemljište.
Pijace su se održavale sredom, petkom i nedeljom, kao što je to i danas, samo se današnja pijaca po svemu razlikuje od one iz vremena na koje se podsećamo. Pijačni dani su predstavljali posebnu živost ne samo na pijaci nego i po radnjama i na ulici. Na ulicama vri od naroda i gužve, od zaprežnih vozila. Ti dani su se umnogome razlikovali od drugih dana, a naročito sreda i petak. Još do svanuća stižu kola i pešaci iz okolnih sela, a i železnica oseti veći promet u tim danima, jer nije mali broj onih koji su koristili njene usluge da bi se prebacili do Novog Bečeja, na njihovu pijacu.
Neposredno posle nove 2006. godine, januara meseca, opština Novi Bečej je ostala bez svog, u novije vreme najboljeg lekara. Napunivši svoj 79. rođendan, preminuo je primarius Dr Laslo Pataki dečji lekar, čovek koji je u svojoj opštini uživao duboko poštovanje i poštenje. Doktora Patakia su svi voleli, bez obzira na nacionalnu, versku, partijsku i društvenu pripadnost. On je pripadao pravim, ali nažalost takvih je sve manje, narodnim lekarima, koji nije gledao na svoju profesiju kao zvanje, nego je svoj lekarski poziv smatrao misionarskim. On nije samo u užem profesionalnom smislu kao dečji lekar pomagao ljudima, nego bukvalno svugde u svako doba i svakom.
Pored osnovne škole u Novom Bečeju, postojala je i osnovna škola u Vranjevu. Dok se za novobečejsku zna da je postojala još 1758. godine, ali se ne zna kada je počela sa radom, za vranjevačku se prvi pisani podatak nalazi od 1768. godine. Sigurno je vranjevačka škola počela sa radom kasnije od novobečejske, jer se Vranjevo počelo naseljavati tek 1751. godine stanovnicima razvojačenog potisja (Starobečejcima) i već 1752. godine imalo je 240 srpskih domova.
Ne zna se tačno kada i kako je Novi Bečej dobio svoje ime, ko ga je i kada osnovao. Jedno je sigurno, Bečej je sa svojom tvrđavom zauzimao značajno mesto na spisku onih koji su imali uticaja na državnu politiku u sledu istorijskih događaja, ponekad i na široj teritoriji.
Posle propasti naselja koje se u doba Rimljana nalazilo na mestu današnjeg Novog Bečeja, o njemu se, kao što je slučaj i sa svim drugim naseljima u Banatu, dugo ne čuje ništa. Ali, već u doba Ištvana I (997 - 1038) Bečej se javlja kao naseljeno mesto, a uskoro se pominje kao selo.
Kako bi osvetili pohapšene i pobijene rodoljube, aktivisti Narodnooslobodilačkog pokreta počeli su da pripremaju likvidacije nekoliko istaknutih ličnosti policije. Neko je, međutim, odao planove policiji, pa je plan propao. Otkrivanje ovog plana dovelo je i do hapšenja jednog od najpoznatijih organizatora revolucionarne aktivnosti u Banatu – Serva Mihalja. Za njega je napisano da je “od primanja u partiju 1920. pa sve do svoje smrti na banjičkom strelištu bio u prvim redovima radničke klase.
Ugostiteljstvo je takođe predstavljalo značajnu privrednu oblast u Novom Bečeju. Pored tridesetak vlasnika kafana čije su porodice živele od prihoda od ove delatnosti, tu su bili i dvadesetak stalno zaposlenih radnika (kelnera, kuvarica, čistačica i dr.), a dvadesetak porodica je imalo delimične prihode iz privremeno zaposlenih u ugostiteljstvu subotom i nedeljom. Takođe je iz prihoda ostvarenih u ugostiteljstvu živelo desetak porodica muzičara, kojima je muzika bila jedino zanimanje i bar još tridesetak kojima je muzika bilo dopunsko zanimanje odnosno dopunski izvor prihoda.
Kao retko u kome vojvođanskom mestu, u Novom Bečeju je postojala velika razlika u imovnom stanju zemljoradnika. Veliki deo zemlje bio je u rukama nekoliko veleposednika i 250-300 imućnih Srba i dvadesetak imućnih Mađara. Ostalo poljoprivredno stanovništvo je, najvećim delom, bilo bez zemlje ili sa 3-4 jutra.
Veleposednicima Ivanoviću, Rohonci i Šojmošu, sprovedenom agrarnom reformom posle prvog svetskog rata, oduzeto je obradivo zemljište i podeljeno seljacima Srbima. Veleposednicima je ostavljeno 500 jutara obradive zemlje i neograničena površina pod pašnjacima i ekonomskim zgradama.
Novi Bečej i Vranjevo nisu imali mnogo višespratnica, ali to ne znači da su samo te kuće na sprat bile lepe. Vredne su sećanja i mnoge prizemne zgrade od kojih dobar deo i danas postoji.
Ondašnji, u mnogo čemu skroman čovek, umeo je da ceni i da uživa u svemu lepom što ga je okruživalo. Otuda imućniji ljudi kada su gradili kuće, nisu želeli da im one budu samo velike i udobne i da time ispoljavaju bogatstvo domaćina, mada nije ni to zanemarljivo, nego je za njih i njihove porodice bilo isto tako važno da im kuće budu lepe. Manje se vodilo računa o fukcionalnosti kad je bila u pitanju lepota kuće.
U drugoj polovini devetnaestog veka bilo je, verovatno, opšta pojava, da se sport javlja kao potreba koja upotpunjuje tokove kapitalističkog načina privređivanja. Jahanje, lov i konjske trke kao i mačevanje bili su sportovi i prethodne društveno-ekonomske formacije — feudalizma, ali su se njime bavili kao i u doba robovlasništva samo oni ekonomski najpovlašćeniji.
Na crkvi stoji godina izgradnje — 1774, što ne odgovara stvarnosti. Taj datum potiče iz 1871. kada je crkva popravljana, a nađen je 12. septembra 1931. Tada je Novi Bečej i okolinu zahvatio orkan, koji je naneo velike štete i odneo dvadesetak ljudskih života. Potopljena je lađica koja je saobraćala između Starog i Novog Bečeja i tom prilikom se utopilo u Tisi više od dvadeset lica. Tada je srušen i vrh pravoslavne crkve u Novom Bečeju.
U jabuci srušenog dela tornja nađena je limena kutija puna ulja u kome je bio list hartije na kome je pisalo: