Za kraj Paulininog akademskog i uopšte beogradskog perioda trebalo bi pomenuti i crteže, iako su oni često bili sastavni deo njenog pripremnog procesa za neki akt. No, kao zasebnom umetničkom delu Paulina im je takođe poklanjala veliku pažnju. Ona je jednostavno volela da crta i bila je dobra u tome.
Hatar Novog Bečeja ima oblik nepravilne geometrijske slike. Pravcem sever — jug prostire se u dužini od 26,2 km, a pravcem istok—zapad 24,8 km. Najduža osa hatara pruža se od najjugozapadnije tačke Bisernog ostrva ka najisturenijoj tački na severoistoku, i iznosi 30,5 km. Karakteristično je da se hatar prostire s obe strane Tise, tako da jednim manjim delom zahvata i prostor Bačke. Ukupna površina hatara iznosi 282 km2, odnosno 28.311 ha. Najvećji deo hatara je na banatskoj strani i zauzima površinu od 24.220 ha. Delovi hatara prostiru se uz desnu obalu Tise: Biserno ostrvo sa 2.678 ha, Medenjača sa 909 ha i Karakter sa 504 ha.
Stari putopisi i turski defteri govore da su Srbi trgovci u krajevima preko Save i Dunava igrali značajnu ulogu još pod Turcima, ali se o Srbima zanatlijama, iz tog doba, vrlo malo zna. Podaci o njima javljaju se tek osamnaestog veka što ne znači da zanatstvo i Srba zanatlija nije bilo u tim krajevim i znatno ranije.
Između dva svetska rata u Novom Bečeju je postojao ovaj Institut, koji je ostavio značajnog civilizacijskog traga u našem gradu. Osnovan je 29.04 1812. u carskoj Rusiji. Oktobarska revolucija 1917. u mnogome je uticala na dalji rad ove prosvetne ustanove. Aprila 1918. uzet je pod pokroviteljstvo imperatorice Marije Fjodorovne. „Revolucionarni događaji" u Rusiji uzrokovali su da se štićenice ovog Instituta i nastavno osoblje presele u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca.
Rođen je 1834. godine u bogatoj vranjevačkoj porodici, od oca Pavla (Pavela) i majke Perside rođene Čorbakov, čiji su preci bili, srpski graničari Potisko-pomoriške vojne granice a nisu otišli u carsku Rusiju posle njenog razvojačenja 1751. godine, već osnovali Franjevo, koje je preko vek i po bilo u sastavu Velikokikindskog dištrikta sa posebnim carskim privilegijama. Vranjevo je postalo jedano od glavnih centara izvoza banatskog žita, a mnogi Vranjevčani veoma brzo su se obogatili među kojima su bili i Glavaševi.
U vreme završetka prvog svetskog rata i posedanja krajeva preko Save i Dunava, u trenutku ulaska srpske vojske u Suboticu, u Beogradu je 13. novembra 1918. godine potpisan Ugovor o primirju između predstavnika srpske i mađarske vojske. Tim ugovorom predviđeno je koje će krajeve, koji su do tada bili u sastavu Mađarske, zauzeti srpska vojska. Ugovor je, u stvari, potvrdio već uspostavljeno stanje. Srpska vojska je zauzela teritoriju obeleženu linijom: Oršava — Mehadija — Karansebeš — Lugoš — Arad na istoku, rekom Moriš do Segedina i dalje Segedin — Baja — Pečuj — Barč na severu.
Ne zna se tačno kada i kako je Novi Bečej dobio svoje ime, ko ga je i kada osnovao. Jedno je sigurno, Bečej je sa svojom tvrđavom zauzimao značajno mesto na spisku onih koji su imali uticaja na državnu politiku u sledu istorijskih događaja, ponekad i na široj teritoriji.
Posle propasti naselja koje se u doba Rimljana nalazilo na mestu današnjeg Novog Bečeja, o njemu se, kao što je slučaj i sa svim drugim naseljima u Banatu, dugo ne čuje ništa. Ali, već u doba Ištvana I (997 - 1038) Bečej se javlja kao naseljeno mesto, a uskoro se pominje kao selo.
Postoji jedna anegdota koje se Vladimir Pap rado seća iz svojih početnih dana u zrenjaninskoj pošti. Nјome se u stvari naglašava važnost pošte u naselјenom mestu.
Nema naselјenog mesta bez POPA – POŠTARA – PA TEK ONDA BEZ LEKARA.
Među službenicima pošte u Novom Bečeju znalo se da poštar–raznosač čika Živa Jovanov voli da popije po koju čašicu prilikom uručivanja pisama. Da bi sačuvao ugled ustanove, a i svog službenika, upravnik Živa Tapavički je smislio sledeće.
Kako su službenici poštanskog ureda odlazili u penziju, tako su na njihova mesta primani novi, mladi kadrovi. Tako je 1974. godine, posle primanja Dušana Josimovića i Dežea Barne (Barna Dezső) formirana nova garnitura poštanskih službenika. Josimović je počeo kao dostavlјač, da bi posle 3 godine i 6 meseci prešao na R šalter. U kasnijem periodu radio je na platnom prometu, bio je i glavni blagajnik, a pri kraju svog radnog veka vršio je poslove upravnika pošte. Dugi niz godina, kao glavni blagajnik, Dušan Josimović je vršio distribuciju poštanskih maraka za Udruženje filatelista Novi Bečej.
Novi Bečej je bio sresko mesto. Ovom srezu pripadala su još i sela: Vranjevo, Beodra, Dragutinovo (Beodra i Dragutinovo danas čine Novo Miloševo), Kumane, Melenci, Torda i Taraš. Po veličini od 812 km2 i 48.449 stanovnika srez je spadao medu desetak većih, od ukupno 38 srezova Dunavske banovine, koja je u prvo vreme u svom sastavu imala pored današnje Vojvodine i hrvatski deo Srema i Baranju.
Sela koja su pripadala novobečejskom srezu nisu samo u administrativnom pogledu bila vezana, već su prvenstveno privredno bila upućena na Novi Bečej. Bez takve ekonomske zaleđine tadašnja živost Novog Bečeja ne bi mogla da se zamisli.
Pored Ženske ruske gimnazije — Harkovskog instituta, Novi Bečej je od 1924. imao i osmorazrednu — ili kako se to tada nazivalo — potpunu gimnaziju. Njen puni naziv je bio: »Privatna s pravom javnosti mešovita puna realna gimnazija u Novom Bečeju«. Ta gimnazija imala je ista prava kao državne gimnazije s tom razlikom što je izdržavanje išlo manjim delom na teret opštine, a većim na teret porodica učenika. Visina školarine zavisila je od visine poreza učeničkih roditelja. Siromašni učenici su bili oslobođeni školarine, ali takvih je bilo vrlo malo, jer sirotinja je jedva čekala da dete poodraste i da ga zaposli kod gazda, ili da ih daju za šegrte i da se tako oslobode izdržavanja.
Kao retko u kome vojvođanskom mestu, u Novom Bečeju je postojala velika razlika u imovnom stanju zemljoradnika. Veliki deo zemlje bio je u rukama nekoliko veleposednika i 250-300 imućnih Srba i dvadesetak imućnih Mađara. Ostalo poljoprivredno stanovništvo je, najvećim delom, bilo bez zemlje ili sa 3-4 jutra.
Veleposednicima Ivanoviću, Rohonci i Šojmošu, sprovedenom agrarnom reformom posle prvog svetskog rata, oduzeto je obradivo zemljište i podeljeno seljacima Srbima. Veleposednicima je ostavljeno 500 jutara obradive zemlje i neograničena površina pod pašnjacima i ekonomskim zgradama.
Protičući, uglavnom, ravničarskim predelima — Tisa ima vrlo mali pad, jedva 28 milimetara po jednom kilometru. Zbog toga nastaju velika krivudanja reke i neprekidno, razvijanje okuka (meandera). Meanderi su usporavali oticanje što je povišavalo vodostaj, a u periodu topljenja snega, u predelima izvorišta Tise i njenih pritoka, dovodilo do velikih poplava. Da bi se spasle, velike površine obradivog zemljišta, od poplava pristupilo se regulisanjoi toka reke izgradnjom nasipa, a presecanjem mnogih meandera skraćen je tok Tise od 1429 km na 977 km.
Drugi svetski rat bio je najstrašniji i najkrvaviji period dvadesetog veka. Ovaj veliki sukob nepovratno je izmenio istorijske tokove Evrope i sveta, a njegovi odjeci prisutni su i danas. Razvoj i agresiju fašizma bilo je teško zaustaviti, ipak, najvećem zlu do sada viđenom u istoriji sveta, na put su stali antifašistički borci sa svih strana sveta.
Prilično iscrpne podatke o novobečejskoj tvrđavi izneo je istoričar Rudolf Šmit u svojoj studiji — Grad Bečej — objavljenoj u Glasniku Istorijskog društva 1939. godine. Za taj svoj rad Šmit je, pored drugih istorijskih izvora, uglavnom koristio arhivski materijal Kriegsarchiv-a iz Beča. U tom se arhivu, između mnoštva drugih podataka, čuva i nacrt (plan) tvrđave Bečej sa svim podacima, koji je izradio inženjerski kapetan Johan Kristijan de Kolet neposredno pre početka rušenja bečejske tvrđave marta 1701. godine.
U novobečejskoj privredi, šumarstvo kao privredna grana nema poseban značaj. Površine pod šumom kreću se oko 1.100 ha, što čini svega oko 1,7% ukupne teritorije opštine. Šumske površine nalaze se sa obe strane Tise, u uskim pojasevima pored reke, i mestimično, na vodoplavnim terenima u unutrašnjosti hatara novobečejske opštine. Površine pod brzorastućom topolom svake godine se povećavaju, što će bitno uticati na intenziviranje šumarstva i njegovu veću zastupljenost među ostalim granama privrede.